Prva tačka deklaracije ZAVNOH-a o osnovnim pravima naroda i građana slobodne demokratske Hrvatske kaže da su u Hrvatskoj Hrvati i Srbi ravnopravni.
U istoj tački deklaracije posebno se kaže da će nacionalnim manjinama u Hrvatskoj biti osigurana sva nacionalna prava.
Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske i Vicko Krstulović, Split 1945.
Prvo što treba zabeležiti jeste da te odredbe jasno pokazuju da Srbi u Hrvatskoj nisu “nacionalna manjina” uprkos činjenici da Srbi u Hrvatskoj čine manjinu stanovništva prema Hrvatima. Kako to razumeti?
Pogledajmo za časak na Bosnu i Hercegovinu koje su po odluci Drugog zasedanja AVNOJ-a takođe jedna od šest ravnopravnih federalnih jedinica demokratske federativne Jugoslavije. Po deklaraciji, usvojenoj na Drugom zasedanju AVNOJ-a, Srbi, muslimani i Hrvati ravnopravni su u Bosni i Hercegovini, koja je dakle njihova nedeljiva domovina. Tu Hrvati koji čine najmanju nacionalnu grupu, imaju jednaka nacionalna prava sa Srbima, koji su najbrojnija nacionalna skupina. U isti mah, bosanski Srbi, mada su najveća nacionalna skupina u Bosni i Hercegovini, samo su jedan manji deo celine srpskog naroda. Ovaj nam primer pomaže da lakše shvatimo odnos nacionalne ravnopravnosti između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, gde je brojni odnos Hrvata i Srba obrnut.
Bez obzira na to što još nije vreme da se utvrđuju granice među pojedinim zemljama koje sačinjavaju našu federaciju, očigledno je, već zbog same činjenice federalnog položaja Bosne i Hercegovine, da federalna Hrvatska ne može obuhvatiti sve Hrvate, kao što ni federalna Srbija ne može obuhvatiti sve Srbe, pa ma kakve bile njihove granice. Jedan znatni deo sprskog naroda mora ostati izvan njenih granica, baš kao što i znatan deo Hrvata ostaje izvan granica federalne Hrvatske.
Kao što vidimo, za Srbe i Hrvate nije moguće naći rešenje, da svi Srbi budu u svojoj federalnoj jedinici, a svi Hrvati u svojoj, kako je to moguće za Makedonce, Crnogorce i Slovence. To nam pokazuje već i sama činjenica da u Jugoslaviji živi pet jugoslovenskih naroda, a da postoji šest federalnih država, koje sačinjavaju tu federaciju.
Iz ovakvog položaja proizlazi činjenica da su svih pet nacija Jugoslavije – a sa njima i muslimani Bosne i Hercegovine – ravnopravne u celoj Jugoslaviji kao vladajuće, državotvoreće nacije, pa su prema tome u istom smislu ravnopravni i delovi tih nacija koji se ne nalaze u okviru svoje nacionalne federalne jedinice već u nekoj drugoj, dakle Srbi u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, a Hrvati u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji. Oni su ravnopravni sa vladajućom nacijom federalne jedinice u kojoj čine manjinu stanovništva. Ravnopravni su s njome kao sastavni delovi celine svoje nacije koja prelazi okvir svoje nacionalne federalne države.
Premda su pripadnici federalne Hrvatske, Srbi Hrvatske ostaju nerazdvojni deo srpske nacije kao celine, kao što Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji ostaju nerazdvojni deo hrvatske nacije kao celine. Iz svih tih razloga ne mogu delovi srpske ili hrvatske nacije doći u položaj da budu tretirani kao nacionalne manjine u pojedinim federalnim jedinicama, gde su oni u manjini prema naciji koja daje osnovno nacionalno obeležje dotičnoj jedinici.
Prema tome, ravnopravnost Srba sa Hrvatima u Hrvatskoj i Hrvata sa Srbima u Srbiji, ili Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini sadrži mnogo više nego običnu ravnopravnost i jednakost među svim građanima Jugoslavije, odnosno među građanima svake federalne jedinice.
Ne radi se tu o jednakim pravima građana već o jednakim nacionalnim pravima pripadnika pet južnoslavenskih nacija kao pripadnika tih nacija koje su među sobom ravnopravne u okviru celine zajedničke federativne države. Ovo u isto vreme znači da je Srbinu u Hrvatskoj Hrvatska isto toliko svoja država kao Hrvatu, a Hrvatu u Srbiji Srbija isto tako svoja država kao i Srbinu. S druge strane, ova ravnopravnost Srba sa Hrvatima u Hrvatskoj ni najmanje ne umanjuje značaj Hrvatske kao federalne države Hrvata, a ni obveze Srba prema Hrvatskoj kao hrvatskoj državi, koja je njihova uža otadžbina. Ova obaveza Srba prema Hrvatskoj kao prema svojoj užoj domovini ne umanjuje, opet, obaveze Hrvatske prema njenim Srbima kao pripadnicima srpske nacionalne celine.
Jednaka građanska prava svakog pripadnika ma koje federalne jedinice u svakoj drugoj federalnoj jedinici, to jest na čitavoj teritoriji Jugoslavije; činjenica da je svaki državljanin jedne federalne jedinice samim tim istovremeno državljanin federacije, cele Jugoslavije; pravi demokratski karakter narodne vlasti jednako organizovane u čitavoj Jugoslaviji – samo će olakšati da se Srbi i Hrvati mogu u čitavoj Jugoslaviji osećati, živeti i razvijati bez ikakve smetnje kao nacionalne celine.
Kad ovako pravilno shvatimo smisao odluke Drugog zasedanja AVNOJ-a, po kojoj će federativna Jugoslavija osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenačke, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, i odluke Trećeg zasedanja ZAVNOH-a o ravnopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, onda nam je lako shvatiti zašto je federativno uređenje Jugoslavije, i to upravo na ovakvoj demokratskoj osnovici kakvo je odlukama AVNOJ-a i pojedinih nacionalnih veća udaren temelj, jedino moguće rešenje celokupnog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.
Jednom reči, sa stvaranjem demokratske federativne Jugoslavije završava se vekovna istorija pocepanosti, razdora i međusobnih borbi južnoslovenskih naroda, a sa time i istorija njihovih slabosti i potčinjenosti tuđim nacijama, njihova predistorija. Otpočinje istorija njihovog slobodnog i nezavisnog nacionalnog života, razvoja i uzdizanja, uslovljenih i osiguranih jedino njihovom demokratskom zajednicom u federativnoj Jugoslaviji – njihova prava istorija.
DIO PRVI: OSNOVNE ODREDBE
DRUGI DIO: DRUŠTVENO-EKONOMSKI ODNOSI RADNIKA U UDRUŽENOM RADU
“Dok se buržoasko društvo temelji na podvojenosti čovjeka, na otuđenosti opredmećenog rada od radnika, na pocijepanosti živog i minulog rada karakterističnoj za svijet najamnih odnosa, Zakon o udruženom radu, koncepcijski i praktičnim rješenjima, prevladava ovaj dualizam polazeći od čovjeka kao udruženog proizvođača, od ukupnosti njegove radne i socijalne egzistencije.
Po karakteru društvenog vlasništva, samoupravnim produkcionim odnosima i mjestu i ulozi države u upravljanju društvenim poslovima, očito je razgraničenje i s državno-vlasničkom fazom razvoja socijalizma.
Zakon o udruženom radu prevladava i potrebu da se o društvenim poslovima odlučuje i o političkoj vlasti govori izvan sfere udruženog rada. Njime se politička vlast, koja je egzistirala kao sila iznad društva, vraća sferi udruženog rada i postaje faktor osiguravanja vodeće uloge radničke klase i njena samozaštita.
Zakonom o udruženom radu onemogućava se vladavina bilo čijeg i bilo kakvog monopola u raspolaganju sredstvima za proizvodnju i viškom rada (kako privatnog i državno-vlasničkog tako i grupnovlasničkog tipa).
Upravo na temelju ovakvih odnosa izrasta i delegatski sistem kao negacija formalne i predstavničke demokracije i faktor uspostavljanja slobodne asocijacije proizvođača kao stvarne zajednice oslobađanja rada.”
(Iz ekspozea Kire Gligorova)
Josip Broz Tito, predsjednik Republike i Kiro Gligorov, predsjednik Skupštine SFRJ
Zakon o udruženom radu
Član 3.
“Protuzakoniti su svako potčinjavanje čovjeka i eksploatacija tuđeg rada, svaki oblik upravljanja proizvodnjom i drugim društvenim djelatnostima i svaki oblik raspodjele koji izopačuje socijalističke samoupravne društvene odnose u obliku prisvajanja društvenih sredstava i rezultata rada, uspostavljanjem monopola na državnovlasničkoj, grupnovlasničkoj ili privatnovlasničkoj osnovi, na osnovi ekonomske ili političke moći ili u obliku birokratske samovolje, tehnokratske uzurpacije ili samovoljnog odlučivanja te svaki privilegij utemeljen na monopolu upravljanja sredstvima za proizvodnju i prisvajanju rezultata rada.”
Super bogata, neupadljiva i odlično umrežena ekskluzivna socijalna elita koja uživa sva blaga kapitalizma potpuno izvan krize koja pogađa sve druge sektore društva. Njihovi potomci rađaju se sa dionicama u najvećim svjetskim korporacijama. Creme de la creme društva koja uživa sve moguće društvene privilegije.
Nisu banke i bankari – 12 europskih kraljevskih obitelji.
Njihova ukupna financijska moć, grubo procijenjena na 100 milijardi eura, ravna je polovici zlatnih rezervi Njemačke koja drma Europom, drugoj najvećoj rezervi zlata na svijetu.
Od 29 suverenih svjetskih monarha, ustoličenih u ustavnim, apsolutnim, nasljednim i elektivnim monarhijama, carevinama, kneževinama, kalifatima i sultanatima, polovica ih je na području Europske unije, ako računamo Vatikan i Andorru čija vlast počiva na kohabitaciji 2 princa od kojih je jedan još i kralj.
Kraljevstvo sa najvećim brojem podanika je Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske na čelu sa kraljicom Elizabetom koja je ujedno i monarh još 15 država i državica. Osim UK, Europa ima još 6 kraljevstava – Danske, Nizozemske, Norveške, Španjolske i Švedske, zatim tri kneževine – Andorra, Liechtenstein i Monaco, veliko vojvodstvo Luxembourg i Vatikan kao posebni oblik apsolutne teokracije – elektivne monarhije.
Osim priznatih okrunjenih glava, po europskim dvorima i dalje se šeću nesuverene kraljevske obitelji poput habsburških i pruskih prinčeva i princeza, grčkog princa Pavlosa, rumunjskog Rada i drugih koje spadaju u red kraljevina izbrisanih sa rojalističke karte Europe, bilo njihovih povijesnim nestankom ili abdikacijom: Habsburške monarhije, Kraljevine Jugoslavije, Turske i Prusije, Francuske, Njemačke, Italije, Portugala, Grčke, Albanije, Bugarske, Rumunjske, Poljske, Češke te zasebnih monarhija Austrije i Mađarske prije ujedinjenja. Njihove žive ceremonijalne aktivnosti, od kojih su među najvažnijima opstanak plemenitaške loze ženidbama i udajama može se pratiti preko portala Royalty in the news.
U svom povijesnom nastanku nijedna nije prošla bez krvi i pljačke svojih i tuđih podanika, šireći vlast monarha mačem, puškama a onda i teškom artiljerijom 20. stoljeća po svim kontinentima. Današnji monarsi prepustili su te stvari svojim svjetovnim pandanima i zamijenili ih privatnim mlaznjacima, trkaćim automobilima, modnim pistama, upravnim odborima globalnih korporacija, lukrativnim počasnim funkcijama, filantropijom i predanošću visokoj umjetnosti. I zgrtanjem još više novca.
U političkom smislu, moć monarha mješavina je ceremonijalnih, ustavnih i autokratskih ovlasti koje se – zavisno od pojedine zemlje – kreću od formalnog imenovanja Vlade i Parlamenta, potvrđivanja zakona do prava veta na zakone koji zadiru u njihova kraljevska prava.
Balkan
Što se tiče bivših jugoslavenskih republika, današnjih država – ne računajući Savoyskog kralja Hrvatske, Princa od Bosne i Hercegovine, Vojvode Dalmacije, Tuzle i Knina kojemu je 1941. Ante Pavelić osobno predao na dvoru talijanskog kralja Emmanuela III krunu Zvonimira a ovaj vladao do abdikacije 1943. kao Tomislav II, i čiji sin Amedeo ne traži i nema pravo na krunu – još uvijek su aktivne dvije kraljevske glave: jugoslavenska princeza i kneginja Jelisaveta Karađorđević i crnogorski princ Nikola Petrović-Njegoš kojega je zbog promocije zemlje crnogorska Vlada službeno priznala 2011.g. i ponudila godišnju apanažu od 300 tisuća eura – što je princ odbio kao sitnicu u odnosu na nevraćenu imovinu- ali je uzeo pravo predstavljanja kao Njegovo kraljevsko veličanstvo Princ Nikola II crnogorski. Bivšoj jugoslavenskoj kraljevskoj Vladi zadnja Vlada krnje Jugoslavije, fomirana nakon pada Miloševića, vratila je pravo državljanstva i stavila na raspolaganje kraljevske rezidencije na Dedinju.
U široj balkanskoj regiji aktivan je i albanski princLeka, čiji puni naslov glasi: Njegovo veličanstvo krunski princ Leka, Anwar, Zog, Reza, Baudoin, Msiziwe, Leka II Zogu koji je u albanskim vladama od 2006-20013 zauzimao visoke savjetničke dužnosti u ministarstvima vanjskih i unutrašnjih poslova te kao savjetnik predsjednika države. Prema podacima sa službene web stranice albanske kraljevske obitelji princ Leka je i predsjednik albanskog saveza golfera, počasni član uprave Kraljevskog sveučilišta Ilirija u Prištini, te počasni predsjednik talijanskog društva Fabia koje skrbi o siročadi u Albaniji kao i počasni član francusko-albanskog društva SOS za siročad.
Državne apanaže i privatna bogatstva
Koliko europske porezne obveznike koštaju suverene kraljevske glave, što bi manje ili više formalni podanici trebali znati, dijelom je dostupno iz službenih podataka o državnim apanažama a manje dostupno široj javnosti iz poreznih izvještaja. Procjene o apanažama europskih monarha iz nacionalnih proračuna, uključujući sve troškove održavanja brojnih posjeda, kreću se oko 180 milijuna eura godišnje.
Predsjednik britanske grupe republikanaca koja lobira za ukidanje monarhije Graham Smith smatra kako britanska kraljevska obitelj godišnje košta 237 milijuna eura, puno više od službene brojke od 30 milijuna funti. Nizozemska kraljevska kuća dobiva 40 milijuna eura. Upravni i adminstrativni troškovi dvora švedske kraljevske obitelji iznose 16,3 milijuna eura dok privatni prihodi nisu naznačeni. Bivši belgijski kralj Albert II javno se žalio kako mu je milijun eura nedostatno za život i druge obaveze dok je njegov sin i nasljednik, Philippe, pristao platiti porez na godišnju apanažu od 11,5 milijuna eura.
Danska kraljevska kuća dobiva ukupno oko 10 milijuna eura i izuzeti su od plaćanja poreza kao i poreza na registraciju vozila. Veliki vojvoda Luksemburga i vojvodska obitelj od države dobijaju 9,8 milijuna eura. Državne plaće kraljevske obitelji Španjolske iznose oko pola milijuna eura za osobne troškove i reprezentaciju a ukupni budžet 7,9 milijuna eura.
Norveška kraljevska obitelj skupa sa princom i princezom najmanje je plaćena i ima oko 2,5 milijuna dolara a ukupni trošak kao i trošak održavanja svih posjeda među kojima su i nacionalna kulturna dobra iznosi oko 35 milijuna dolara.
Najneobičnija situacija je u kraljevini Andorra kojom zajednički upravljaju dva princa. U ovom trenutku jedan princ je biskup od Urgella a drugi princ je francuski predsjednik François Holland koji je po službenoj dužnosti ujedno i kralj. Obadvojici prinčeva Andorra stavlja na slobodno raspolaganje “određenu svotu novca godišnje”.
Podataka o primanjima Uzvišenog princa od Monaca nema, kao i za kraljevskog veličanstva princa od Liechtensteina.
Financijske prilike kraljevskih, prinčevskih i drugih okrunjenih obitelji se mjere milijardama funti, dolara i eura u dionicama, investicijskim ulaganjima i nekretninama – Liechtensteina na 3,3 milijarde funti, Luxembourga na 3 milijarde funti, Nizozemske na 1,8 milijardi eura, Monaka na 1,7 milijardi eura…
Britanska kraljica teška je samo 600 milijuna dolara ali se bogatstvo obitelji neslužbeno procjenjuje na 10 milijardi.
Prema listi Forbesa, danska kraljevska obitelj s udjelima u Royal Dutch Shell, KLM Airlines i drugim korporacijama najbogatija je na tlu Europe. Procijenjena je na “60 milijardi funti i više”. Dvadeset milijardi funti više od drugog najbogatijeg monarha na svijetu, kralja Saudijske Arabije. Sve u 21. stoljeću. U Europi u kojoj je 3 milijuna ljudi na ulici, 30 milijuna gladnih, 80 milijuna ispod linije siromaštva.
Prijevod predgovora knjizi Phila Mailera, Portugal – The Impossible Revolution (Solidarity, London, 1977.)
Nakon svega što je do tada rečeno i učinjeno, preostalo je još jedno, od ogromne važnosti po svojim posljedicama. U travnju 1975. narod Portugala glasao je za Ustavotvornu Skupštinu. Godinu kasnije izabrao je Skupštinu Republike. Sudjelovale su čak i najmanje političke grupe a njihove poruke snažno su odjekivale sa svih zidova i krovova. Što se tiče političke propagande i pristupa medijima to su bile dvije najslobodnije godine u povijesti Portugala. Represivni aparat velikim je dijelom bio u rasulu, izborne kampanje mogle su biti puno žešće, duže, raznolikije i otrovnije nego ikada ranije u bilo kojoj buržoaskoj demokraciji. Potpuno legalno stranke su mogle lijepiti plakate na kojima pozivaju na oružanu pobunu.
U lipnju 1976. izabran je Predsjednik Republike: António Ramalho Eanes, kandidat reda-i-poretka, koji je vodio kampanju protiv “države u državi” i osvojio 60 % glasova.
Bilo bi suviše lako pripisati njegovu pobjedu faktorima koji su već spomenuti, iako su bili važni. Rezultat je isto tako predstavljao želju za stabilnošću, prostorom za disanje, za predvidivu svakodnevicu, za lakši put nego što je delegirana odgovornost. Bilo je to i odbijanje, makar privremeno, zbrkanih rasprava, pritiska sudjelovanja, stresa odgovornosti, umora i frustracija zbog sudjelovanja u nečemu što je izgledalo da ne vodi ničemu. To je bila cijena koju je svatko pojedinačno platio kako bi izbjegao neprestanu budnost koju je zahtjevao stalni zastoj u političkoj i socijalnoj areni. To je bio novi put povratka buržoazije. Realisti će u tome prepoznati ključno obilježje one ogromnosti zadataka koji su stajali pred svima.
Prizori klasne borbe u Portugalu 2
Nekoliko se pouka može izvući iz portugalskog iskustva, lekcije koje prelaze granice Portugala. Najvažnija je ona koja dokazuje kako su u svim budućim revolucionarnim pobunama revolucionari dio problema a ne rješenja. Događaji u Portugalu neporecivo svjedoče tome u prilog. Prošle revolucije suočavale su se sa dvije opasnosti. Mogli su ih ugušiti oni čije su privilegije bile ugrožene (Pariz, 1871.; Njemačka, 1918-19; Španjolska, 1936.; Mađarska, 1956.). Mogle su biti razorene i iznutra, birokratskom degeneracijom (kao što se dogodilo ruskoj revoluciji 1917.). Na pomolu je i treći alarmantni rizik. Rizik iskrivljavanja autentičnih radikalnih pobuna kanaliziranih prema državnom kapitalizmu. Opasnost za sve što je novo stvoreno da bude zaskočeno, kolonizirano, manipulirano – i konačno iskrivljeno – od hordi profesionalnih revolucionara gladnih moći, primalja državnog kapitalizma, tim više opasnijih jer su omotani crvenom zastavom.
Ta vrsta sa sobom nosi stavove i obrasce ponašanja duboko oblikovanih (iako ne uvijek svjesno) Lenjinovim opažanjem kako radnici, prepušteni sami sebi, “mogu razviti jedino sindikalnu svijest”. Njihova postojeća praksa i recepti za budućnost birokratski su do srži. Ovi profesionalni revolucionari svu usputnu prtljagu koju su nakupili u svom povijesnom nastanku nastoje ubaciti u žive prilike i zatrovati sami koncept nezavisne političke akcije. Njihova preokupiranost vodstvom uništava inicijativu. Njihova briga o ispravnoj liniji obeshrabruje eksperiment. Njihova opsjednutost prošlošću je kuga budućnosti. Oko sebe stvaraju pustoš cinizma i zgađenosti, uništenih nada i izgubljenih iluzija koje hrane najdublju dogmu buržoaskog društva kako je narod nesposoban rješavati svoje vlastite probleme, po sebi i za sebe. Otelo Saraiva de Carvalho je bio u krivu kada je podržavao vic anarhista kako je cozido (vrsta lokalnog jela od mesa i krumpira) jedina portugalska specifičnost koju vrijedi zadržati. Ima tog još. Portugalski ustanak 1974-75 skovao je novu riječ za leksikon politike, pridjev koji označava težnju: riječ “apartidario”. Doslovni prijevod glasi “ne-stranački”. Pojam odražava težnju za izvornom autonomijom borbe kojom ne manipulira jedna ili druga politička klika.
Druga lekcija, prisno povezana s prvom, odnosi se na ulogu MFA (Movimento das Forças Armadas, Pokret oružanih snaga – ljevičarski dio portugalske vojske, odgovoran za Revoluciju karanfila). Narod je imao brojne iluzije o MFA koje su se grubo raspršile 25. studenoga 1975. Ljevica nije ništa učinila kako bi te iluzije prokazala, naprotiv, neprestano ih je pothranjivala. Vojska je ključni oslonac klasne vlasti – opasna je glupost vjerovati kako se može preobraziti u nešto drugo, na primjer u instrument društvene promjene. Vjerovati kako se to može postići osvajanjem vodstva pojedinih pukova ili stvaranjem zajedničkih komiteta oficira i vojnika u bataljonima potpuno je samoubilački. U Portugalu, “pučistička i vojna koncepcija društvene revolucije” imat će smrtno ozbiljne posljedice za radničku klasu.
Grupacije lenjinista bile su potpuno prožete jakobinskim idejama osvajanja vlasti. Vojske građana Francuske revolucije mogle su rušiti stare feudalne strukture, omogućujući buržoaziji da preuzme političku moć a buržujskom načinu proizvodnje (koji je već postojao prije revolucije i bio u stanju samostalno se razvijati) da raskine lance koji su okivali njegov uspon. Ta posebna revolucija je, međutim, nešto sasvim drugo. Radnička klasa nema svoj vlastiti način proizvodnje unutar buržujskog društva. Revolucija će biti dugi proces svjesnog društvenog stvaranja takvih odnosa. Ona će morati podjednako brinuti o tome da osvoji srca i duše običnih ljudi kao i o odbacivanju zastarjelih shvaćanja o zauzimanju nekog Zimskog dvorca ili rušenju nekog feudalnog monarha. Ona niti počinje niti završava sa “vojnim pitanjem”. To ne znači reći kako će vladajuće klase mirno predati ono što već imaju, ali to je već drugo pitanje.
Ova knjiga se bavi jasno, konkretno i pošteno, problemima i ograničenjima pokušaja samo-upravljanja u kapitalističkom okruženju. Preuzeti tvornicu ili farmu koju su napustili njihovi vlasnici prirodna je reakcija radnika koji žele nastaviti živjeti u poznatom okruženju. Istog trenutka kapitalističko tržište reagira preprekama. Proizvedenu robu treba prodati. Samoupravljajuća proizvodnja bila je prožeta odnosom prema vanjskom svijetu. Prodaja zaliha – ili čak glavnih postrojenja – za isplatu plaća nije trajno rješenje. Potreba prodavanja radne snage – sa svime što podrazumijeva – još uvijek je bila čvrsto prisutna. Cijena koja je u Portugalu plaćena za unutrašnju demokratizaciju nekih pogona ili farmi često je značila produljenje radnog dana ili intenziviranje radnog procesa kako bi samoupravljačkoj jedinici omogućila da ostane ekonomski održiva. U ovom smislu, otoci samoupravljanja postali su otoci povratka kapitalizma. Imao sam prilike vidjeti u Guimaraesu samoupravljajuću tvornicu tekstila, zidovi su bili prekriveni citatima Marksovih ekonomskih i političkih spisa. Radnicima nije trebalo govoriti o otuđenju. Osjećali su ga svakog dana na svojoj koži.
Što je realna, praktična i neposredna alternativa? Komunistički način proizvodnje? Preživljavanje nezaposlenosti u kapitalizmu? Ili nešto drugačije, nešto što je novo stvoreno, svakog dana na tisuću različitih radnih mjesta, oblikovano različitim odnosima sila?
Nikakva generalizacija ne može pokriti sve što je bilo stvarano, svu raznolikost iskustva ili gorčinu neuspjeha. Koliko god da je riječ o nekoj suštini, najvažnije je – kao i uvijek – ne govoriti laži, izbjeći mistifikaciju samog sebe i drugih.
Prijevod predgovora knjizi Phila Mailera, Portugal – Impossible Revolution (Solidarity, London, 1977.)
Ovo nije preparirani isječak povijesti. Ovo je priča o onome što se dogodilo u Portugalu između 25. travnja 1974. i 25. studenog 1975., kako ju je vidio i osjetio duboko predani sudionik. Priča ocrtava nade, ogromni polet, beskrajnu energiju, potpunu predanost, oslobođenu moć, revolucionarnu naivnost tisuća običnih ljudi koji su kovanje svoje sudbine uzeli u svoje ruke. Sve to protiv ekonomske i društvene stvarnosti koja je postavljala ograničenja onome što se moglo učiniti. Ova napetost prožima cijelu priču.
Knjiga Phila Mailera nije samo pregled doživljenih događaja već pokušaj nove historiografije. Službena propćenja MFA (Movimento das Forças Armadas, Pokret oružanih snaga – ljevičarski dio portugalske vojske, odgovoran za Revoluciju karanfila) i političkih stranaka kao i izjave političara premješteni su u dodatke tekstu. Sam tekst jednostavno eksplodira životom ljudi koji su – na razne međusobno suprotne načine – tražili da napišu poglavlje svoje vlastite povijesti.
Osobe i događaji doslovno guraju jedni druge sa stranica knjige a umjesto njih ostaju slike kao naknadne aure. Obuzetost i euforija prvih tjedana. Politika u prvom licu. Atmosfera velikih dana: 1. svibnja i 28. rujna 1974. ; 11. ožujka 1975. Štrajkovi i okupacije. Deklaracije ljudi koji se ogorčeno bore i koje – vodeći računa o temeljima – kao da odzvanjaju grmljavinom Komunističkog manifesta. Lučki radnici Lisabona koji govore o “potpuno novom modelu društva”, o borbi koja će se morati voditi “izvan sindikata”, ogrezlih u nejednakosti bivšeg režima. Čista poezija prijepiske nekih zemljoposjednika koji pitaju što će se dogoditi “sada kada je žetva završena a masline pobrane.” Komiteti stanara. Borba onih sa dna društvene ljestvice kojom je bilo nemoguće manipulirati, stanovnici sklepanih baraka za koje se nitko nije drznuo reći da govori u njihovo ime. Taksisti koji su tražili od Ministarstva za reorganizaciju poljoprivrede da preuzme… njihove taksije. Revolucija je stvarala svoje vlastite nadrealne presedane. Drugi kongres Vijeća na Tehnološkom institutu Lisabona, sanjarenja lenjinista o tvornicama u Smolnyu i Putilovu, usred improviziranih televizijskih studija. Turisti revolucije i ono što njih zanima. Vojnici koji pozivaju građane u kasarne na cjelotjedno slavlje i orgije političkih rasprava. Naizgled beskonačni trudovi koji su proizveli samo jedno novorođenče. Obilje revolucionarne retorike i povratak u stvarnost. Problemi i neizvjesnosti, uspjesi i promašaji. Radost i tuga. Želje i frustracije. Kroz sve to, zabrinutost (kako kaže Spinoza) “niti za smijeh niti za suze već za razum”.
Zašto se revolucionarni proces nije dalje razvio u Portugalu? Socijalna revolucija koja ima smisla nastaje onda kada veliki broj ljudi traži potpunu promjenu svojih životnih uvjeta. Masovni pritisak je sigurno postojao u vrijeme Salazarovog Portugala ali su ciljevi onih koji su stajali nasuprot starom društvu bili suprotni.
Različite grupe su iz različitih razloga tražile kraj kolonijalnih ratova, besmislenoj i frustrirajuće dugoj obaveznoj vojnoj službi, kraj cenzure i sveprisutne omrzle PIDE (The Polícia Internacional e de Defesa do Estado – po smislu odgovara obavještajnoj i kontraobavještajnoj agenciji) . Konsenzus je rijetko kada išao dalje.
Nakon ovoga putevi su se razilazili. Dio portugalske buržoazije koji je gledao unaprijed imao je svoj cilj – društvo liberalnog kapitalizma u kojem bi mogli akumulirati svoje bogatstvo na “civilizirani” način. “Antifašizam” je bio idealno pokriće za hitnu modernizaciju buržujske države. Društvo liberalnog kapitalizma stvorilo bi slobodnije okvire za važni posao pravljenja novca. “Nevolja” je bila u tome što je radnička klasa također imala svoje vlastite ciljeve, možda manje eksplicitno formulirane, ali u suprotnosti sa ovima iznad. Na borbu ih je tjerala njihova vlastita egzinstencija. Ciljevi PCP-a (Partido Comunista Português – Komunistička partija Porugala) i drugih lijevih grupa svodili su se na različite forme državnog kapitalizma. U svim njihovim akcijama ogledao se pokušaj da opće nezadovoljstvo kanaliziraju prema jačanju moći države ili samih političkih stranaka. Manipulirali su otuđenjem od postojećeg društva kako bi stvorili novo u kojem bi oni sami upravljali političkom moći kao “legitimni predstavnici nepismenih masa”. To je bila stvarnost, providna ili manje providna, iza retorike.
Radnička klasa, koncentrirana u stambenim pojasevima Lisabona, Setabala i Portoa, Braga i Aveira – brojčano slaba i rasuta – suočila se i sa uspjesima i neuspjesima u postizanju svojih ciljeva. U početku, u štrajkovima koji su prethodili događajima 25. travnja (a nakon njega čak dobili i zamah) za neko vrijeme su uspjeli nametnuti preraspodjelu društvenog bogatstva u svoju korist. Stvorili su autonomne organizacije, Radničke komitete (CT) i Federacije Radničkih komiteta (kao Inter-Empresas) ali nikakva količina silne želje ili boljševičke eksplozivnosti nisu mogli zaobići gole činjenice društvene geografije. U velikim dijelovima zemlje sitnoposjedničko seljaštvo, sa snažnim vlasničkim osjećajima, imalo je ogromnu težinu. Duh tih područja bio je nasljeđe zastrašivanja od strane policije i svećenika. Bilo je i drugih važnih činjenica. Društvena revolucija nije samo instinktivni odgovor na nejednakosti i jaram postojećeg poretka. Takva vrsta odgovora može dovesti društvo do potpunog kolapsa. Takva vrsta odgovora nije u stanju ono postojeće zamijeniti nečim kvalitativno drugačijim. Drugačiji ishod traži viziju koju dijeli kritično veliki broj ljudi potpuno različitih stilova života.
Je li radnička klasa Portugala – ili bilo koji njen značajni dio – imala takvu viziju? Tko zna? Sigurno je da su postojali pokušaji smanjenja razlike u plaćama, pronalaska novih načina distribucije proizvoda mimo tradicionalnih mehanizama tržišta, uklanjanja barijera između intelektualnog i fizičkog rada, proizvodnje i življenja u zajednici u skladu sa različitim normama. Sve je ovo – više da nego ne – bilo samo iskustveno prilagođavanje na specifične okolnosti: na potrebu rasta bijednog životnog standarda građevinskih radnika Cabo Verdea, distribuciju proizvoda tvornice kojom upravljaju sami radnici, rješavanje praktičnih problema prigradskih slamova ili upravljanje nekim okupiranim veleposjedom. Dublji društveni ciljevi kao što je ukidanje hijerarhije, rada u sustavu nadnica za rad i proizvodnje dobara kao robe nikada nisu stvarno bili dio povijesnog dnevnog reda.
Prizori klasne borbe u Portugalu, prvi dio
Proletarijat, i urbani i ruralni, bio je jedan od pokretača portugalskog ustanka. O tome nema sumnje. Njegova daljnja pobuna, u mjesecima nakon travnja 1974. , u konačnici je bila slomljena. Korak po korak, vladajuća klasa je uspjela ponovno uspostaviti svoj poredak, svoju disciplinu, vlasništvo nad zemljom, kućama i tvornicama, a kroz finu mješavinu prisile i suradnje i proizvodnju “svojih” radnika.
Napredovanje radničke klase slomila je kombinacija faktora značajnih za sve koji vode računa o dinamici revolucije. Prvo, ustanak se ne odvija u ekonomskom i geografskom vakuumu. Portugal se nije mogao izolirati od svjetskog tržišta. Bio je siromašna zemlja. Veliki sektori proizvodnje odvijali su se prema zahtjevima globalnog svijeta a mnogi finalni proizvodi dolazili su iz uvoza. Nijedan temeljni problem nije se mogao riješiti samo unutar Portugala. Kapitalizam Portugala bio je samo jedna veza u ogromnoj međunarodnoj mreži kapitalizma : napad na njega, ako se zatvori samo na Portugal, bio je osuđen na propast. Radnici Portugala ostali su izolirani, uskraćeni od podrške svojih prirodnih saveznika. Za vrijeme ključnih mjeseci, španjolski fitilj ostao je ugašen.
Unutar ovog općeg konteksta ekonomske zavisnosti i izolacije revolucije postojale su mnoge specifične teškoće. Postojao je strah potaknut nezaposlenošću (dijelom su je smišljeno proizvodili kapitalisti Portugala). Tijekom 1974-75 oko 10 % radnog stanovništva konstantno je bilo bez posla. Život je bio težak. Nakon početnih ustupaka, plaće su manje-više zamrznute kroz cijelo razdoblje intenzivne inflacije (sve do 18 % godišnje). Nacionalni društveni dohodak pao je za 24 %. Uslijedilo je bolno buđenje iz iluzija, jedna od njih je bila ona kako radnička klasa ima “saveznike” koji su radničku oluju spremni “jahati” (kao što bi konja) sve do pobjede “revolucije”. Iz ovog buđenja osvanule su mnoge važne implikacije, posebno ona kako radnici ne mogu prepustiti drugima (progresivnim oficirima ili radikalnim studentima) da riješe njhove vlastite probleme. Poduzete su odgovarajuće mjere: stvaranje autonomnih organizacija kontroliranih odozdo. Stari neprijatelj ponovno se pojavio u novom ruhu. Oni koji riječi upotrebljavaju kao seljak srp ili zidar žlicu počeli su dominirati i manipulirati plenumima. Rezultat je bio masovno povlačenje radničkih organizacija iz političkih akcija, zgađeni ponašanjem sektaške ljevice. Uslijedio je očaj i nemoć pred ogromnim zadacima koje je trebalo provesti. Radnička klasa Portugala dokazala se nemoćnom – u to vrijeme – dalje razviti potrebne autonomne oblike organizacije čak i kako bi zadržali ono što su već postigli. Lenjinističke grupe snose ogromnu, gotovo povijesnu odgovornost. Umjesto pomaganja razvoja i konsolidacije novih organizacijskih oblika klase, učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da pokret prekroje prema knjiškim modelima. Učeno su govorili o Kerenskom i Kornilovu u vrijeme kada je narodu nedostajalo samopouzdanja za organizaciju tekstilne proizvodnje, za preradu sirovina, za pronalazak skladišta iz kojih bi poljoprivredne proizvode izravno slali u gradove. Njjihova “briga” za revoluciju nije bila iskrena, njihov odnos prema pokretu radnika nikada se nije pokazao pošten. Oni koji su najglasnije govorili o “naoružavanju naroda” osigurali su da raspoloživo oružje padne u ruke njihovih grupacija. Poistovjećivali su se sa proletarijatom koji im je odbio uzvratiti kompliment.
Rezime Tsiprasovog govora u grčkom Parlamentu. Rasprava o planu Vlade završava u utorak glasanjem o povjerenju.
PLAN VLADE
HUMANITARNA KRIZA:
1. Od srijede ujutro fokus je na humanitarnoj krizi. Mjere uključuju besplatnu hranu, struju, smještaj i lijekove za obitelji koje sunajteže pogođene ekonomskom krizom. “Grčka ne može biti europska zemlja ako su tisuće gladne, bez struje.”
2. Školski pazitelji i čistači/ce koji su protuustavno otpušteni vraćaju se na radna mjesta u sklopu planiranog zapošljavanja u 2015. INSTITUCIONALNE I ADMINISTRATIVNE PROMJENE:
a) Obračun sa rashodima, počevši od smanjivanja ministarstava na 10. Ukidanje političkih privilegija. Automobili Vlade vrijedni i više od 700 tisuća eura u vrijeme kada ljudi oskudijevaju su prodani. Došloje vrijeme kada ministri više neće imati službene automobile, prodan je jedan od aviona Vlade.
b) Troškovi Parlamenta će biti srezani za 30 % a osiguranje Parlamenta za 40 %. Policija mora napustiti Parlament i otiću u susjedstva gdje je potrebnija.
c) Nove tehnologije omogućuju bržu uslugu i ograničavaju korupciju. Ograničenje birokracije. Niti jedna javna služba neće tražiti od građana dokumente ako ih već ima druga javna služba.
d) Kallikratis plan efikasnijih administrativnih zona ponovno će biti razmotren
[Plan zamjene 76 prefektura sa 13 regija kao i 1034 općina na manje od 370. Plan je dobio ime po Kalllikratesu, jednom od graditelja Partenona] POREZNE UTAJE
4. a) Najveća bitka će se voditi protiv porezne utaje koju je Tsipras opisao kao glavni razlog situacije u kojoj se Grčka nalazi. Hitno će biti mobiliziran kriminalistički tim koji će ispitati liste onih koji su utajili porez – liste Lagard i Liechtenstein.
b) Obaviti će se inspekcija carinskih službi.
c) Služba javnih prihoda mora provjeriti troškove nabave i zaustaviti podmićivanje.
d) Neće se odobravati [državni] zajmovi bez jamstva
e) Ukidanje azila za Grčku banku i Grčki fond za investicijski razvoj i privatizaciju, imajući na umu činjenicu da su svi pred zakonom jednaki
f) Formiranje istražnog tijela za ispitivanje okolnosti koje su Grčku dovele na rub bankrota i utvrđivanje odgovornosti za stanje države. Obaviti će se revizija svih proračunskih ugovora. Proračun ne služi interesu oligarha, rekao je Tsipras i dodao kako želi prekinuti koruptivni trokut između banaka, političara i masovnih medija. MEDIJI:
a) Ponovno će se formirati [javni] Grčki radio i televizija kojeg je ukinula bivša Vlada, financirati će se iz poreza na račune za struju. S obzirom na medije, rekao je kako će se uvesti kontrola televizije i i stati na kraj neplaćenim zajmovima privatnim televizijskim mrežama.
b) Veći nadzor pluralizma medija i odgovarajućih sadržaja
c) Provjera zakonitosti licenci POLICIJA:
“Demokracija svuda,” slogan na koji se Tsipras poziva. Socijalno pravedna država koja osigurava slobodu svih pojedinaca. Policija mora osigurati zaštitu građana od kriminalaca. U ovom kontekstu vraća se policija u zajednici a policajcima će se ponuditi dodatna edukacija. MIGRACIJE:
Po prvi puta u Grčkoj se osniva posebni odjel za migracije kao i udrugim zemljama. Vjeruje u integriranu politiku sa fokusom na zaštiti i inkluziji. Prioritet odjela je priprema zakona o imigrantima druge generacije za glasanje u Parlamentu [odobravanje državljanstva] POREZNA NEPRAVDA:
Obračun sa poreznom nejednakošću. “Porezna pravda je nepoznata riječ u našoj zemlji”, kaže Tsipras, dodajući kako toj nepravdi treba stati na kraj. “Svaki građanin i svaka djelatnost će doprinositi zemlji prema odredbama Ustava”. Donijet će se objedinjeni porezni sustav prema kojemu će oni koji najviše imaju i više doprinositi, a ne obratno. Osobe s godišnjim primanjima ispod 12000 eura neće plaćati porez. Umjesto dosadašnjeg linearnog poreza na nekretnine uvodi se porez na visokovrijednu imovinu [imovina se više ne odnosi samo na nekretnine već i na umjetnička djela visoke vrijednosti, masne bankovne račune, investicijska štednja itd.] s time da se stari porez do kraja 2014. mora platiti.
Također je govorio o neplaćenom porezu koji je potkopao nezavisnost Grčke i zbog tog duga vode se pregovori. Mogućnost plaćanja poreza u 100 rata i dalje ostaje. ZAPOŠLJAVANJE
Povratak radničkih prava. Rekao je kako je memorandum najviše štete nanio radnicima. Profit se povećavao preko njihovih leđa, smanjivanjem prava i snižavanjem plaća. SYRIZA ne vjeruje da kompetitivnost počiva na jeftinom radu već inovaciji, tehnologiji i kvaliteti. Njegova Vlada će surađivati sa međunarodnom organizacijom rada. Pozvao je na povratak kolektivnih ugovora i strogi zakonski okvir protiv masovnih otpuštanja. Minimalna plaća se povećava na 750 eura u 2016. Jednaka plaća za jednaki rad bez obzira na godine starosti. Dodao je kako je nezaposlenost za Grčku bomba koja otkucava. SOCIJALNA SKRB:
Socijalna skrb je još jedna žrtva ekonomske krize. Vlada vjeruje u dignitet građana. Osobno će se posvetiti spašavanju socijalne skrbi, posebno nakon što se gubitak privatnog sektora na državnim obveznicama prevalio sa banaka na socijalu. Vlada neće nametnuti obećanja slana mailom od strane bivšeg ministra financija Gikasa Hardouvelisa i premijera Antonisa Samarasa o povećanju dobne granice umirovljenja i rezanju mirovina. Svi sa mirovinama ispod 700 eura primat će i 13 mirovinu, formirati će se autonomni fondovi državne rezerve i socijalnog osiguranja ne zato da bi bili rasprodani već za rješavanje socijalnih problema.
OBRAZOVANJE:
Obrazovanje ima centralnu ulogu u restrukturiranju zemlje, rekao je Tsipras, dodajući kako će obrazovanje učiniti zemlju konkurentnim unatoč degradaciji sustava za vrijeme ekonomske krize. Biti će promjena, ali kroz raspravu. Odmah se ukidaju “banke testova” [kopije testova sa ranijih ispita]. Imenovan je ministar istraživanja i inovacija zato što Vlada vjeruje kako su visokoškolska istraživanja dugoročna investicija, nadajući se da će time privući neke od mladih ljudi koji su napustili Grčku i rade na inostranim sveučilištima i medicinskim centrima. VANJSKA POLITIKA:
Premijer je pozdravio podršku Cipra za vrijeme njegove posjete. Grčka će sudjelovati u međunarodnim institucijama. Postoji povijesna obaveza tražiti ratnu odštetu od Njemačke. Parlamentarac Manolis Glezas već je na tome radio godinama, formirat će se odbor za tanu odštetu.
Zahvalio je lideru Nezavisnih Grka (ANEL), Panosu Kammenosu na sporazumu o koaliciji sa Radikalno lijevom koalicijom (SYRIZA). Pozvao je sve partije da u presudnim vrremenima za Grčku podrže pregovore o dugu. -Ne tražimo suglasnost za katastrofu kao što je to uradila bivša Vlada, rekao je i dodao kako želi podršku koja Grčkoj osigurava jednakost i poštovanje. To je naša zadnja riječ a pečat je udario grčki narod.
Govor je završio ovacijama u Parlamentu. Tsipras je pozvao zastupnike da glasaju za povjerenje Vladi i pridruže se borbi za povratak dostojanstva i nade.
Čileanska predsjednica desnog centra, Michelle Bachelet, najavila je u ponedjeljak reformu radnog zadonodavstva iz vremena Pinocheta, piše agencija teleSUR.
– Ovo je prekretnica na putu izgradnje zemlje kakvu želimo, ovime izravnavamo dug prema radnicima Chilea, izjavila je Bachelet unatoč bijesu čileanske desnice a na radost sindikata.
Najavljene reforme o kojima će se u Parlamentu raspravljati u siječnju, usmjerene na jačanje prava radnika, većinom se odnose na jačanje uloge sindikata u tzv. socijalnom dijalogu kao što je veća uloga kolektivnog pregovaranja i raskid s dosadašnjom praksom legalne zamjene štrajkača štrajkbreherima. ali spominju i sigurnost radnih mjesta, zaštitu prava radnika za vrijeme nezaposlenosti i sl.
U godini u kojoj Njemačka sve više dopušta kerovima financijskog kapitalizma da ujedaju europsku srednju klasu i kada su Grčka i Španjoska na putu da uzdrmaju američko-njemački savez na tlu Europe, kada u Meksiku autentična protu-politička socijalna pobuna zauzima gradove u cijeloj saveznoj državi a američka srednja klasa propada bez nade u povratak na poziciju povlaštenog sloja, čileanski desni centar, tzv.pristojna desnica, ima razloga čuvati svoj “klasni obraz”.
Prije 2 godine, studentske demonstracije protiv neoliberalizacije visokog školstva kao i zahtjevi za besplatnim obrazovnim sustavom poklopili su se sa generalnim prosvjedom stanovništva… lekcija koju vladajuća elita ne želi ponoviti.
”Rezolucija protiv privatizacije javnog visokoskolskog obrazovanja”, dokument je koji su zajednički napisali i zajednički ga objavljuju Sindikat visokog obrazovanja i znanosti „Akademska solidarnost“, Visokoškolski sindikat Slovenije pri Filozofskom fakultetu Sveučilista u Ljubljani i Skupina „Angažirani“. Tekst je nastao kao odgovor na jednako razorne politike u sektoru znanosti i visokog obrazovanja u dvjema državama.”
Danas svjedočimo restrukturiranju i ekspanziji kapitalističkog sustava koji načine stvaranja i crpljenja bogatstva te odnose moći vraća na razinu od prije Drugog svjetskog rata. Cilj tih procesa je povratak apsolutne moći i bogatstva kapitalističkim vlasničkim elitama koje su – zbog stagnacije tradicionalnih načina proizvodnje i iscrpljenih mogućnosti za povećanje profita – u sedamdesetim godinama 20. stoljeća potražile nove načine akumulacije kapitala. Između ostalog i pomoću novog organiziranog napada na (već ionako okrnjena) ljudska i radnička prava, te privatizacijom javnog dobra. Stoga umjesto o punoj socijalnoj državi blagostanja (koju je poznavao socijalizam) i minimalnoj socijalnoj državi blagostanja (koju je dopustio zapadni kapitalizam u fazi zaključivanja privremenog i kontroliranog socijalnog mira), govorimo o korporativnoj državi blagostanja.
U tom kontekstu provodi se komercijalizacija i privatizacija javnog školstva. Pod utjecajem Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), industrijskih lobija i financijskih institucija kao što su Svjetska banka (WB) i Svjetska trgovinska organizacija (WTO) preoblikuje se ideja javnog školstva. Pritom posebnu ulogu imaju prijedlog General Agreement on Trade in Services (GATS) iz 1995. i Memorandum on Higher Education in the European Community iz 1991. U tim se dokumentima obrazovanje više ne shvaća kao ljudsko pravo. Ono nije više u domeni svima dostupnog javnog dobra nego postaje usluga podređena tržišnim zakonitostima. Time je obrazovanje pretvoreno u vrstu proizvoda, što znači da je automatski isključeno iz javnog dobra i premješteno na rašireno tržište uslužnih djelatnosti gdje postaje jedno od oruđa akumulacije privatnog kapitala. Prepušteno je tržišnim zakonitostima ili akumulaciji privatne dobiti, što diskriminira većinu stanovništva, bez obzira na to što je školstvo još uvijek financirano iz javnog proračuna koji se većinom puni porezom od dohotka, a ne porezom na dobit. Kada obrazovanje postane tek usluga, korporativna država blagostanja sama sebe razrješuje odgovornosti koju ima prema svojem stanovništvu s obzirom na osiguravanje svima dostupnog i kvalitetnog obrazovanja. Time ona sebi prividno osigurava elegantan uzmak pred obavezom financiranja javnog obrazovnog sustava.
Financijska sredstva koja vlade Republike Hrvatske i Republike Slovenije namjenjuju javnom školstvu prelijeva se u privatne projekte (privatna učilišta) i spin-off poduzeća koja se danas uz njega vezuju, kao i u korist novouspostavljenog privatnog školskog sistema. Na taj način neoliberalna država namjerno reže i sustavno smanjuje sredstva javnim sveučilištima i stvara umjetnu krizu na području njihovog financiranja jer samo tako može prisiliti javna sveučilišta da se otvore i podrede interesima privatnog kapitala te da se i sama pretvore u komercijalne ustanove.
Radi se o tihoj privatizaciji javnih sveučilišta koja se manifestira kroz drastično reduciranje javnih proračunskih sredstava. U tom kontekstu sveučilišta se prisiljavaju da izgubljena sredstva nadoknade:
1) uvođenjem školarina, čime se, između ostalog, stvara novo tržište za privatne banke;
2) sklapanjem »javno-privatnih partnerstava« s privatnim kapitalom, koja stavljaju javna sveučilišta u podređen položaj.
Svjedoci smo, dakle, komercijalizacije javnog dobra. Školarine ograničavaju dostupnost obrazovanja i pritom nerijetko radikalno transformiraju obrazovni i istraživački proces jer uvode ekonomsku logiku u prostor javnog dobra i u sferu stjecanja znanja. Javno-privatna partnerstva praktično djeluju u izričitu korist privatnih poduzeća jer ona, prijenosom zahtjevnijih i skupljih istraživačkih projekata na sveučilišna središta, više ne trebaju financirati vlastitu, sve skuplju, istraživačku infrastrukturu (kao što su, primjerice, razvojni laboratoriji) ni vlastitu radnu snagu. Budući da se privatna sveučilišta financiraju novcem poreznih obveznika, s kojim pokrivaju troškove održavanja infrastrukture i/ili skupih studijskih programa te eventualnih istraživačkih projekata – od školarina i drugih komercijalnih izvora ostaje im više čiste dobiti koju, naravno, ne vraćaju nazad u zajedničku državnu blagajnu.
Radi se o tipičnoj akumulaciji kapitala koja, dakle, parazitira na podruštvljavanju troškova i privatizaciji dobiti, pri čemu treba imati u vidu da privatna sveučilišta nisu nužno registrirana kao poduzeća s profitnom djelatnošću, te su iz tog razloga također oslobođena plaćanja poreza kao što je porez na dobit. Pritom je potrebno uzeti u obzir činjenicu da većina novca potrebnog za djelovanje sveučilišta i istraživačkih programa još uvijek dolazi iz javnog proračuna. Zato možemo govoriti o podruštvljavanju troškova privatnih vlasnika kapitala na račun daljnjega siromašenja i aproprijacije javnog proračunskog novca.
Drugi se smjer invazije interesa privatnog sektora u javno obrazovanje (te iz toga proisteklo pretakanje javnog proračunskog novca u privatne džepove) manifestira prilikom implementacije novih obrazovnih programa koji se više ne temelje na prenošenju cjelovitog i produbljenog znanja, nego na vještinama i kompetencijama izrazito tehnicističkog karaktera. Na taj način privatni sektor troškove koje bi imao sa svakim usporednim osposobljavanjem vlastite radne snage (na fleksibilnim i iz tih razloga vrlo protočnim, te tehnološki ubrzano mijenjajućim, radnim mjestima) jednostavno – preko novih programa koji su nametnuti sveučilištima – prenosi na javni proračun, time ih podruštvljava, iz čega pak proistječe povećana akumulacija privatnog profita.
Dakle, korporativna država blagostanja sve se više isključuje iz financiranja javnog sektora, proizvodi umjetne krize i potiho privatizira sveučilišta. Budući da javna proračunska sredstva koja otkida javnim sveučilištima preusmjerava u osnivanje i uzdržavanje privatnih, ona ujedno stvara uvjete za razvoj privatnih i profitno usmjerenih sveučilišta. Neoliberalna država (Hrvatska i Slovenija također) na taj način podriva javne institucije ii prisiljava ih da se konfrontiraju s novoosnovanim privatnim institucijama. Država u prvom redu brine za širenje tržišta, a time i za akumulaciju privatnog kapitala na područjima gdje to do sada nije bilo moguće. Neoliberalna država ojačava interese privatnog kapitala i siromaši javno školstvo i na taj način da privatnim i profitno usmjerenim obrazovnim institucijama, prilikom njihova osnivanja, pruža za to potrebnu koncesijsku financijsku pomoć. Ona toj vrsti ustanova također pomaže prilikom kupovine objekata i održavanja pomoćne infrastrukture, što dovodi do daljnjeg pretakanja sredstava iz javnog proračuna u novoustanovljeni privatni sektor. K tome se privatnim sveučilištima, usprkos njihovim izdašnim ili vjerojatnim izvorima privatnog financiranja, omogućuje sudjelovanje na natječajima za javna sredstva, čime ih se izjednačava s javnim sveučilištima po pitanju prava na crpljenje javnih proračunskih sredstava namijenjenih sufinanciranju istraživačkih i drugih stipendija, publikacija, istraživačkih programa i drugih projekata, uključujući i studentske aktivnosti.
Djelovanje neoliberalne države u korist uspostavljanja i osnaživanja privatnog sektora ideološki se podupire pozivima na racionalizaciju, pri čemu se, po mišljenju vladajućih struktura, radi samo o stvaranju i širenju mogućnosti izbora za populaciju koja se školuje. To je, naravno, zasljepljujući manevar jer ustvari se radi o sužavanju javnog sektora u korist širenja privatnog, a time i o raslojavanju i smanjenju dostupnosti obrazovanja za siromašnije segmente populacije.
Usporedno s podređivanjem i preoblikovanjem javnih sveučilišta u inkubatore osnovnih kompetencija i primjenjivih istraživanja, te uvođenjem poduzetnički orijentiranih privatnih visokoškolskih institucija (koje su isključivo usmjerene prema tržišno najzanimljivijim i posljedično dekontekstualiziranim modularnim studijskim programima), dolazi do promjena kako u poimanju znanosti, tako i u poimanju značenja znanja. Trendovi komercijalizacije i privatizacije znanosti te visokog školstva, u kombinaciji s idealom kratkoročne korisnosti, vode potpunom brisanju sfere tzv. temeljnih istraživanja, budući da ona ne donose neposrednu financijsku korist. Akademska zajednica se bez takvih istraživanja marginalizira, postaje sve provincijalnija i sve manje relevantna, bez obzira na stupanj međunarodnog sudjelovanja pojedinaca.
Usmjeravanje prema stručno-tehničkom tipu obrazovanja također prijeti smanjivanjem udjela istraživačkog, a povećanjem udjela nastavnog rada. To sa sobom nosi opasnost da se brojna sveučilišta degradiraju isključivo u nastavne institucije koje prenose informacije o znanju do kojeg se dolazi u drugim centrima. Konačan ishod tog procesa bio bi da sveučilišta ostanu sveučilišta samo po imenu, dok bi njihova supstancija nestala.
Ono što se generacijama stvaralo na dobrobit svih, postat će privatno vlasništvo nekolicine. Kako bi se spriječili potencijalno vrlo štetni efekti, trebalo bi prije svega zaustaviti nekontrolirane procese daljnje privatizacije i komercijalizacije znanosti i visokog obrazovanja, kako u pogledu financiranja tako i u pogledu vlasništva, a javni sektor obrazovanja sačuvati i financijski ojačan vratiti u stanje prije početka privatizacije i komercijalizacije. Dosadašnji procesi privatizacije ukazuju na potrebu za takvim rješenjima u svrhu očuvanja znanosti i visokog obrazovanja kao javnog dobra i društvenog resursa kojim zajednica mora znati raspolagati na dobrobit svih pripadnika, a ne uskog kruga privilegiranih pojedinaca. U protivnom prijeti realna opasnost da će pretvorba znanosti i obrazovanja u privatno vlasništvo, kao što smo to već vidjeli u drugim sferama (zdravstvo, javni prostori, prirodna dobra i dr.), uništiti pozitivne učinke javnog dobra.
Zato:
zahtijevamo da se pedagoške i istraživačke djelatnosti privatnih znanstvenih i visokoškolskih institucija ne podupiru s javnim financijskim i materijalnim sredstvima, a na račun javnih sveučilišta i visokoškolskih ustanova;
zahtijevamo da se precizno urede odnosi između privatnih i javnih znanstvenih te visokoškolskih institucija; odnosno
zahtijevamo da se zakonski onemogući da pedagoški radnici ili istraživači javnih sveučilišta i visokih škola djeluju u privatnim institucijama jer to otvara prostor – kao što se to pokazalo u drugim sferama, na primjer u zdravstvu – korupciji, sukobu interesa i pogodovanju koje vodi prikrivenim monopolima (u istraživanju i nastavi) pojedinaca i interesnih skupina;
zahtijevamo također da se poslovanje javnih sveučilišta i instituta ne temelji na kontinuiranom »uvozu« usluga iz privatnog sektora (djelatnosti pomoćnih službi) kako se javnim sredstvima ne bi financirale tvrtke koje su u ime vlastitog profita ili opstanka na tržištu spremne žrtvovati temeljna radnička prava (pravo na plaću, pravo na plaćeni prekovremeni rad, pravo na ugovor o radu dulji od nekoliko mjeseci i dr.).
Sindikat visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost, Visokoškolski sindikat Slovenije pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani i Skupina Angažirani zahtijevaju mobilizaciju svih potrebnih političkih, intelektualnih, materijalnih i drugih izvora koji su nužni za očuvanje i razvoj visokog obrazovanja, općeg obrazovanja i srodnih područja javnog dobra.
Podrška plenumu beogradskog Fakulteta likovnih umetnosti
Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu izražava punu podršku studenticama i studentima beogradskog Fakulteta likovnih umetnosti u njihovim zahtjevima prema upravi fakulteta, univerzitetu i ministarstvu, kao i u njihovim univerzalnim zahtjevima za besplatnim obrazovanjem, te u metodi borbe koju su za ostvarenje svojih zahtjeva odabrali.
Tri ključne točke studentske borbe koje su ovdje istaknute – konkretni zahtjevi usmjereni na sve razine moći i odlučivanja, širenje konkretnih, partikularnih zahtjeva na općedruštveni i globalni kontekst, te metoda borbe koja uključuje stvarno, a ne samo simboličko zauzimanje akademskog prostora koji studentima pripada, blokadom su Fakulteta likovnih umetnosti iznova učinkovito artikulirane, upisujući se tako u sada već respektabilni niz studentskih zauzimanja fakulteta na jugoslavenskom prostoru u posljednjih nekoliko godina. Taj je pak niz dio globalnog studentskog pokreta čiji su najsnažniji i najvidljiviji odjeci studentske borbe u Čileu i Kanadi, kao i niz pokreta, organizacija i akcija diljem Evrope i svijeta. Cilj ovako širokog kontekstualiziranja lokalnih studentskih borbi nije njihovo lažno osnaživanje, jer njima to nije potrebno, već isticanje nužnosti shvaćanja tih borbi kao dio šireg, globalnog, ne samo studentskog, fronta protiv komercijalizacije znanja, obrazovanja i javnih dobara uopće.
Ovdje želimo istaknuti i nekoliko komparativnih momenata između trenutačne situacije na beogradskom i zagrebačkom univerzitetu/sveučilištu. Na zagrebačkim, kao i na ostalim fakultetima u Hrvatskoj u tijeku je primjena tzv. novog modela studentskih participacija. Prema odluci Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, a koju sveučilišta i fakulteti redom usvajaju, pokušava se uvesti jedinstveni model plaćanja na svim sveučilištima, model koji se temelji na famoznoj izvrsnosti (ideologemu kojim se komercijalizacija obrazovanja pokušava zamaskirati neoliberalnom frazom o poticanju uspješnosti), dok je u praksi riječ o penalizaciji studenata koji ne uspiju u akademskoj godini skupiti 55 ECTS bodova. Cijene bodova i školarina pritom nekontrolirano rastu, odluke su donesene tik pred početak akademske godine, ministarstvo programskim ugovorima ucjenjuje sveučilišta i fakultete, a ovi teret prebacuju na studente pokušavajući im svim mogućim birokratskim smicalicama i podvalama naplatiti što više ECTS-ova. I dok su s jedne strane ove odluke totalizirajuće, čime se praktički ukida autonomija sveučilišta i fakulteta, na studente one djeluju po principu fragmentizacije, cjepkanja studentskog tijela na bodovne/cjenovne razrede i kategorije, čime se studente pokušava međusobno antagonizirati te spriječiti njihovu zajedničku borbu. Upravo je zbog toga otpor tendencijama komercijalizacije i etatizacije nužno pružati u duhu solidarnosti, jer oni koji sada nisu obuhvaćeni naplaćivanjem studija vrlo će vjerojatno to kroz kratko vrijeme biti.
Zanimljivo je također uočiti kako su i u Zagrebu i u Beogradu ove godine u prvi plan iskočili mali, umjetnički fakulteti. U Zagrebu je to Akademija dramskih umjetnosti čiji su studenti stavljanjem veta na odluku o naplaćivanju studija pružili najaktivniji otpor novom udaru na javno obrazovanje. Ovu podudarnost smatramo znakovitom pojavom jer signalizira kako je komercijalizacija visokog obrazovanja zahvatila i područja koja su dosad bili marginalizirana, ali time i izvan domašaja politike ekstremne komercijalizacije (na ADU-u se studiranje dosad nije naplaćivalo), što je jasan pokazatelj kako je neoliberalni napad na javna i zajednička dobra sveobuhvatan, s tendencijom stalnog jačanja i širenja svog zamaha. A ako je napad sveobuhvatan, takav mora biti i otpor. Poručujemo vam stoga da ustrajete u vašoj borbi, da održite blokadu fakulteta, a sve studente beogradskog univerziteta pozivamo da se solidarno pridruže vašem otporu i tako prošire područje borbe za obrazovanje kao zajedničko dobro dostupno svima.
Jedan svet, jedna borba! Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Šesnaest saveznih njemačkih država pod kontrolom opozicijskog SPD-a blokiralo je u Bundesratu jučerašnji deadline Švicarske i Njemačke za ratifikaciju dogovora o posrednom oporezivanju i legalizaciji ilegalnih milijardi njemačkih građana na računima švicarskih banaka.
Porezni deal stoljeća za neslužbeno procijenjenih 256 milijardi dolara, koliko su njemački bogataši sklonili na sigurne račune švicarskih banaka bez plaćenog poreza, Njemačkoj bi jednokratnom uplatom švicarske Vlade donio utješnih 2,76 milijardi dolara odmah pod uvjetom da puno ne pita, te godišnje još 26 posto “poreza po odbitku” na tajne račune (tzv. “preventivni porez na skrivene dobitke”), s time da ne traži podatke o vlasnicima računa.
Tijekom prošlogodišnjeg trojnog natezanja na relaciji Vlada Angele Merkel – opozicijski SPD – Švicarska i bogate banke, plan je modificiran za nekoliko postotaka. Umjesto ponuđenih 26 posto, Švicarska je pristala na 29 posto “poreza po odbitku” (witholding tax); na maksimalno 999 zahtjeva Njemačke o poimeničnim tajnim financijama njenih građana (toliki broj unutar vremenskog raspona od 2 godine) i to bez otkrivanja banke u kojoj se depozit nalazi, a i to samo s “dobrim razlogom”.
Bogatašima s tajnim švicarskim računima obje bi strane ponudile legalizaciju već deponiranog novca i to jednokratnom flat rate nagodbom, po stopi plaćanja poreza između 19 i 34 posto. U razgovore o poreznom dealu bila je inače uključena i Velika Britanija.
Kako je i najavio, SPD je torpedirao sporazum smatrajući kako sadrži previše “rupa” za izbjegavanje deala, a ionako odstupa od zahtjeva za povećanjem “poreza po odbitku” na 35 posto.
Jučerašnja reakcija Švicaraca – šlag na poreznoj torti. Prema pisanju Bloomberga, Švicarska je zatražila hapšenje 3 njemačka porezna inspektora zbog “poslovne špijunaže” – kupovine CD-a s podacima o 1500 vlasnika tajnih računa koji su još 2010.g. možda izbjegli platiti porez. Inspektori iz savezne države Rhine – Westphalia (najveća njemačka savezna država pod kontrolom SPD-a) platili su informatoru 2,5 milijuna eura za podatke o tajnim računima Credit Suisse.
Informator je inače otkriven i prošle godine u prosincu osuđen zbog “otkrivanja povjerljivih poslovnih podataka” i kršenja švicarskih zakona o tajnosti poslovanja banaka i to na uvjetnu kaznu od 2 godine i globu od 3500 švicarskih franaka (manje od 3 tisuće eura).
Glasnogovornica švicarskog tužilaštva je izjavila kako postoje “konkretne sumnje” da su određeni ljudi u Njemačkoj zatražili špijuniranje poslovanja Credit Suisse. Njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble izjavio je kako zahtjev za hapšenjem poreznih inspektora neće dovesti u pitanje dogovor dviju država. Savezna njemačka Vlada je izrazila nadu u postizanje dogovora nakon regionalnih izbora “u saveznoj državi Rhine- Westphalia i drugima “, zakazanima za svibanj 2012.g.
Dok se dio europske i svjetske javnosti zgraža nad “dealom” drugi smatraju kako je svaka milijarda u kriznim vremenima dobrodošla.
Obadvije zemlje kažu kako se na “poreznom sporazumu” radilo “naporno”, kako su postignuti “dobri rezultati” te kako je sporazum važan element politike regulacije financijskih tržišta.
U 256 radničkih kooperativa na 5 kontinenata Mondragon danas zapošljava 84 tisuće radnika. U 4 poslovna sektora – proizvodnom, prodajnom, financijskom i obrazovnom sektoru Mondragon godišnje obrće više od 4,8 milijardi dolara te upravlja imovinom vrijednom 5 milijardi dolara. Radnička korporacija je 4. najveća i najuspješnija kompanija u Španjolskoj.
Buduća radnička koroporacija, jedina te vrste na svijetu, započela je 1956. u Baskiji, u maloj zadružnoj radionici za proizvodnju parafinskih peći sa 5 radnika pod vodstvom katoličkog svećenika José María Arizmendiarrieta Madariaga. Tri godine kasnije , uz pomoć Madariaga osnovana je kreditna unija Caja Labora, danas centralna financijska institucija radničke korporacije sa 1800 uposlenih u 370 podružnica i 330 milijuna eura godišnje dobiti, zadužena za financijsku sigurnost Mondragona te 10 godina kasnije i financijska institucija Lagun Aro, zadužena za socijalnu sigurnost radnika koja za Mondragon danas funkcionira kao alternativni mirovinski sustav.
Udruživanjem radničkih kooperativa, ne brojnijih od prosječne veličine baskijskih sela (do 1500 radnika) u kojima se svi članovi poznaju međusobno a probleme rješavaju neformalno, Mondragon je do 1990.g. narastao na 23 tisuće radnika.
U 56 godina postojanja samo je jedna kooperativa otišla u stečaj i to ona najveća, sa 3000 radnika, u kojoj su međusobni odnosi članova postali “otuđeni” a način upravljanja “birokratski”.
Filozofija Mondragona polazi od solidarnosti a sastoji se od 4 principa: kooperacija, sudjelovanje u odlučivanju (samoupravljanje), društvena odgovornost (reinvestiranje 10 posto dobiti korporacije u humanitarne svrhe i u zajednicu te čak 40 posto u razvoj, obrazovanje i stvaranje novih radnih mjesta) i inovacija (tehnološki razvoj).
Mondragon je grad od 22 tisuće stanovnika. Nema bogataških vila na okolnim brdima niti sirotinje na ulicama: solidna srednja klasa koja ne živi okružena luksuzom.
Najviše upravno tijelo korporacije Mondragon je Skupština u kojoj svaki radnik bez obzira na rad koji obavlja (danom uposlenja postaje dioničar) ima jedan glas. Skupština bira Upravni odbor i odlučuje o plaćama svih uposlenih. Prosječni omjer plaća između “uprave” i radnika kreće se između 1:3 i 1:9 (o tome odlučuje svaka kooperativa samostalno) pri čemu menadžeri Mondragona generalno zarađuju 30 posto manje od onih u drugim komercijalnim tvrtkama a plaće radnika u odnosu na ostale u branši u prosjeku su veće za 13 posto.
Uz vlastitu banku Mondragon danas ima i vlastito Sveučilište (15 razvojnih tehnoloških centara) sa 9200 studenata. Iako su pronašli bankare, profesore i trgovce koji su pristali svoju plaću zarađivati u skladu sa principima solidarnosti jedinu instituciju koju nisu uspjeli osnovati je vlastita bolnica – zdravstvo je jedina branša u kojoj nisu uspjeli pronaći dovoljno kadrova za formiranje solidarne kooperative.
KOOPERATIVE
Iskustvo od 56 godina i osnivanje 256 kooperativa pokazalo je kako najbolju osnovu za osnivanje nove kooperative i uopće produktivnih radnih odnosa predstavlja prijateljstvo inicijalne grupe radnika. Na osnovi predložene ideje Mondragon osigurava izradu poslovnog plana i istraživanje tržišta; banka Caja laboral osigurava kapital i stoji iza kooperative dok ne stane na svoje noge. Radnici također moraju uložiti početna sredstva, ili jednokratno ili odbijanjem od plaće kroz dvije godine (oko 5000 dolara – ovaj novac ulazi u fond za otvaranje novih radnih mjesta).
Ukoliko kooperativa zapadne u teškoće saziva se zbor svih radnika koji odlučuju o tome kako dalje. Tri dana nakon usvajanja novog plana 20 posto radnika odlazi na jednogodišnje “čekanje” uz 80 posto plaće; ukoliko se teškoće nastave i nakon godine dana, grupa na “čekanju” se vraća na posao a na jednogodišnje “čekanje” odlaze oni koji su radili. Svi radnici na čekanju mogu – ukoliko žele – proći prekvalifikaciju za neku drugu kooperativu. U slučaju neuspjeha (nakon dvije godine) – banka obustavlja potpore a početni zajam se može i zaboraviti.
AMERIKA I KANADA – Union Co-op Model
U 2009. Mondragon je u Pittsburghu zapečatio savez sa najmoćnijim metalskim sindikatom Amerike i Kanade – United steelworkers (USW) koji broji 860 tisuća članova. Prije tri dana, 26. ožujka, USW, Mondragon i Ohio Employee Ownership Center objavili su u Pittsburghu osnivanje radničkih kooperativa po modelu “Union Co-op” (sindikalne radničke kooperacije) sa 99-postotnim vlasništvom radnika.
Ostvarilo se ono u što su osnivači Mondragona dugo sumnjali – da je moguće igdje drugdje na svijetu, osim u Baskiji, stvoriti kooperative na principu solidarnosti.
Pola milijuna ljudi izašlo je 12. ožujka na ulice Madrida nakon što je desničarska Vlada Rajoy Breya ozakonila “fleksibilni Zakon o radu”. U zakašnjelim prosvjedima protiv “oslobađanja tržišta rada” na nogama je bilo 60 španjolskih gradova.
RIA
Vlada u Rimu, nakon velikih prosvjeda u glavnom gradu, odlučila je povući svoj prijedlog Zakona o radu iz hitne procedure i poslala ga u Parlament na višemjesečno taktiziranje s opozicijom. Prema pisanju Guardiana, talijanska ministrica rada Elsa Fornero “boji se za vlastiti život”.
Prošlog tjedna, na trgu ispred talijanskog Parlamenta, fotografiran je prosvjednik s natpisom na majici “Fornero na groblje”.
Zadnji pokušaj talijanskog “oslobađanja tržišta rada” od prije 10 godina završio je ubojstvom Marca Biagia, profesora radnog prava i savjetnika ministra rada u tadašnjoj vladi Berlusconia koji je 2002.g. osvanuo mrtav na ulicama Bologne. Za ubojstvo Biagia 5 pripadnika Novih Crvenih brigada osuđeno je na doživotne kazne. Tri godine ranije Nove Crvene brigade ubile su i Massima D’Antona, savjetnika na reformi radnog zakonodavstva u tadašnjoj Vladi lijevog centra.
– Kada je 63-godišnja Fornero krenula u kupovinu novog para cipela pratilo ju je ne manje od 10 policajaca; 6 osobnih čuvara u civilnim odijelima i još 4 koji su zatvorili prolaz pješacima ispred trgovine u kojoj je kupovala. Ima tužilaca u anti-mafijskim slučajevima koji uživaju manju zaštitu, piše Guardian.
Novi Zakon o radu – nema sumnje, djelo Chicago boysa/Troike – treba bitno olakšati otpuštanje radnika.
Italija, 1. ožujka 2012. _________________________________________________________________________________
VENEZUELA: EKONOMSKA REVOLUCIJA
Na drugoj strani svijeta Caracas se priprema za veliko prvomajsko slavlje na kojem će Hugo Chavez predsjedničkim ukazom obznaniti novi Zakon o radu, namijenjen zaštiti radničkih prava. – Radimo i raspravljamo s ljudima kako bi izgradili pravni okvir koji će zaštiti prava radnika, osigurati stabilnost i pravo na rad. Novi Zakon o radu biti će instrument za stvaranje najviše faze socijalizma, kazao je 22. ožujka ministar vanjskih poslova Venezuele Nicolas Maduro za news portal Venezuelanalysis.
Više od 19 tisuća prijedloga koji su stigli “odozdo” najvećim se dijelom odnose na reorganizaciju radnog vremena, društvene odnose u proizvodnji i plaće. Predsjedničko povjerenstvo za izradu novog zakona očekuje tijekom travnja još toliko prijedloga radnika, kolektiva i političkih stranaka. Komunistička partija Venezuele (PCV) najavila je svoj set prijedloga na osnovi “klasnog” pristupa. – Želimo napredovati od radnih odnosa koji radnike osuđuju na eksploataciju ka socijalističkim odnosima u proizvodnji koji donose slobodu, solidarnost i sudjelovanje, bez ikakve eksploatacije, izjavio je generalni sekretar PCV Pedro Eusse.
U jučerašnjoj izjavi za vrijeme posjete Kubi Chavez je najavio “ekonomsku revoluciju – novi model industrijalizacije Venezuele koji će zadovoljiti potrebe cijele zemlje”. U izgradnju pogona za proizvodnju čelika i željeza u okviru državne tvrtke Ferrominera Venezuela ulaže 100 milijuna dolara; u socijalističku tvornicu hrane u Portuguesi 2 milijuna dolara, u plantažu za uzgoj i preradu kakaoa 24 milijuna dolara… Prošlog mjeseca Vlada Venezuele odredila je najveće dopuštene cijene prehrambenih artikala.
U prošlotjednom izvješću pred Narodnom skupštinom nacionalizirana naftna industrija Petroleus de Venezuela SA objavila je neto zaradu od 4,95 milijardi dolara – 53 posto više nego prethodne godine. Prihodima industrije koja je vraćena u vlasništvo Venezuele Chavez financira veliki dio socijalnih i ekonomskih reformi.
Danas svjedočimo velikoj povijesnoj promjeni u Europskoj uniji. Europske vođe, posebno oni iz Komisije, Vijeća za gospodarstvo i financije (ECOFIN) i Europske centralne banke, koriste trenutnu krizu kako bi nametnuli neoliberalni poredak nasuprot idealu demokratske, socijalne i ekološke Europe.
Lice Europe mijenja se uz pogubne posljedice za građane i za budućnost samog europskog projekta. „Tiha revolucija“ – kako to naziva Barroso – odvija se neviđenom brzinom na legalno-institucionalnoj razini: porast broja zakona koji se tiču fiskalnih pitanja i plaća, oštriji zahtjevi tih zakona, veće kazne i povećani automatizam njihove implementacije, te obavezna primjena tih zakona na osnovnim razinama europskog i nacionalnog zakonodavstva (sporazumi, ustavi…). To se događa i putem osnaživanja moći Komisije, Europskog vijeća i ECOFIN-a. Europski parlament – kako je to rekao sam njegov predsjednik – u najboljem se slučaju svodi samo na potvrđivanje već donesenih odluka.
Ugovor o fiskalnoj sigurnosti koji je proizašao iz Europskog vijeća 30. siječnja 2012. osnažuje mjere štednje, premda kontekst krize koja je žestinom usporediva s onom iz 1930-ih i koja je produbljena nezabilježenom ekološkom krizom, zapravo traži očuvanje radnih mjesta i javna ulaganja. Europska komisija biti će zadužena da prisili države da mijenjaju proračune, ako zaključi da određene politike nisu u skladu s njezinom ili ECOFIN-ovom vizijom.
Prihvaćanjem tog Ugovora, europski vođe stoje u raskoraku sa stvarnošću. Stalno rastući broj europskih summita potpuno je promašio ispuniti njihove službene ciljeve, naime „povratiti tržišno povjerenje“ i riješiti krizu Eurozone. U Europi počinje druga bankarska kriza; mjere štednje koje se jednoglasno provode u svim europskim državama vode do širenja recesije, a društvena situacija se nepovratno mijenja u mnogim europskim državama, najteže dakako u zemljama periferije Eurozone. U Grčkoj, javni dug, nezaposlenost, čak i porast broja samoubojstava, rastu do točke koja zahtjeva uzbunu.
Građani imaju pravo pitati se ne stoji li iza tih službenih ciljeva jedna drugačija strategija: iskoristiti krizu, čak je i učiniti gorom, prebaciti se na potpuno drugačiji model, koji će dovršiti neoliberalni model po cijenu njihovih društvenih i demokratskih prava („nikada nemojte potratiti dobru krizu“).
Ti razvoji predstavljaju najozbiljnije negiranje demokracije koje je Europa doživjela od kraja Drugog svjetskog rata. Europski građani podređeni su kaznenim politikama iako svi znaju da ova kriza proizlazi uglavnom iz pohlepe banaka, tržišnog sustava, kao i ortaštva ili popustljivosti političkih vođa koji su ih trebali kontrolirati, i iz dva desetljeća tržišnog natjecanja koje se snažno odražava na plaće i poreze. Taj kazneni neoliberalizam na dva načina ugrožava demokraciju: direktnim autoritarnim manevrima (kada je Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske centralne banke, poslao pismo talijanskim vlastima da ubrzaju rezove i sugerirao da promjene kolektivne ugovore, ili kada su, uz pristanak Trojke, tehnokrati preuzeli vlast u Grčkoj i Italiji…) i, indirektno, ohrabrivanjem rasta ksenofobnog nacionalizma i antieuropskih i antidemokratskih političkih pokreta (Francuska, Mađarska, Finska, itd.).
Kažemo „Dosta“! Mi više ne prihvaćamo te politike. Oni se podruguju demokraciji; oni su Europu već bacili u posebno tešku ekonomsku krizu. Oni su probudili ksenofobne demone koje je upravo ta Europa trebala izbrisati. Želimo poboljšati europski socijalni model i obraniti narod, ne banke, korporacije i njihove najveće dioničare.
To zahtijeva drugačije politike, što ujedno znači da valja preispitati institucije i ugovore; ne u smislu zaoštravanja kaznenog neoliberalizma, već u smislu ponovnog uspostavljanja demokracije. Alternative postoje. Ono što danas nedostaje jest ravnoteža moći koja će uvesti te alternative i osmisliti političke procese koji će europski projekt ponovno dovesti na stazu demokracije, društvenog i ekološkog napretka. Alternativni summit koji nastojimo organizirati biti će prvi korak k ostvarenju tih ciljeva.
This is an example of a WordPress page, you could edit this to put information about yourself or your site so readers know where you are coming from. You can create as many pages like this one or sub-pages as you like and manage all of your content inside of ... Continue reading →
lijeviblog 