*Na ulazu u Hrvatsko narodno kazalište okupljenoj masi govorio je Rade Končar. Na trgu je bila tišina, čuo se samo Radin zvonki glas. Rade je govorio o teškom položaju radničke klase i snazi ujedinjene radničke klase. Sjećam se zadnjih riječi Radina govora. Rekao je: “Drugovi, jednom su nam čizmom stali na ruke, a drugom na usta i traže od nas da vičemo – živjela sloboda”.
Iz knjige “Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-45”
Drago Mihaljević
Pred tvornicom se skupila velika grupa radnika tvornice “Siemens” i onih koji su stanovali u toj okolini. Krenuli smo u pravcu tramvajske remize. Stigli smo malo dalje od Baštijanove ulice, kada je pred nas dotrčao nepoznati mladić i pozvao nas da trkom dođemo pred remizu, jer da policija tuče tramvajske vozare, koji neće voziti tramvaj. Svi smo potrčali. I zaista nekoliko policajaca pendrecima je prisiljavalo vozare da voze. Tog trenutka stigla je grupa iz Ljubljanice i Bereka, a našao se tu i Rade i naprosto naredio: »Drugovi, tramvaj treba baciti s pruge!« Uz nekoliko povika: »Ho-ruk — ho-ruk« tramvaj je bio popriječen na pruzi. Masa je nahrupila u tramvaj i otela policiji isprebijanog vozara. Iz okolnih ulica Pongračeva pristizali su radnici. Uz bjesomučno zviždanje policija se pokušala koncentrirati na raskrsnici Selske i Tratinske (današnje Končareve ulice). No, uzalud. Po Selskoj cesti odozgo stigla je masa drugova prikupljena na Ciglenici. Policija je bila zaprepaštena i prisiljena na povlačenje. Masa je kretala dalje, uzvilkivane su parole: “Živio prvi maj”, “Živjela radnička klasa”.
Tada su se na čelu kolone pojavile crvene zastave. Sad smo već predstavljali snagu koju nije bilo lako zaustaviti. Do Badalićeve išlo je glatko. Tu je pred nas naletio odred konjičke policije na čelu sa zloglasnim komandantom Popovićem. Policija je ponovno pokušala spriječiti naše nastupanje. U prvi trenutak malo smo se povukli, ali samo desetak metara. Tu smo se naoružali ciglama i kamenjem koje je tu stajalo na gradilištu. Policija je pokušala juriš na konjima. Kao uvježbani vojnici propustili smo policajce u naše redove i tada je počelo obaranje konja i policajaca.
Osjetivši snagu demonstranti su počeli izvikivati parole: “Živio Prvi maj”, ”Živio SSSR, država radnika i seljaka”, “Živjela radnička klasa”. Kao po savršenom voznom redu čelo naše kolone sastalo se na Savskoj s kolonom koja je došla po Savskoj cesti…
Rade i Dragica Končar sa drugovima za vrijeme štrajka u Siemensu (1938)
Tako ujedinjene kolone bile su prava radnička armija, nastupajući punom širinom Savske ceste. Stigli smo pred Vojnu pekaru (prostor današnjeg hotela Zagreb) iz čijeg je kruga ponovo izjahao konjički odred policije. Tu je opet došlo do okršaja koji je trajao kratko, jer smo svi bili naoružani kamenjem i komadima cigle. Veliki broj zastava je također dobro došao u okršaju. Nekolicina policajaca, a i sam komandant, polomili su sablje — tako je i najhrabriji policajac bio razoružan.
Stigli smo do Kazališta. Kolona se razmještala po prilazima, ali kako nisu svi stali, stajalo se i po travnjacima. Aleje su bile pune crvenih tulipana, što je također bilo djelo organizatora manifestacije.
Na ulazu u Hrvatsko narodno kazalište okupljenoj masi govorio je Rade Končar. Na trgu je bila tišina, čuo se samo Radin zvonki glas. Rade je govorioo teškom položaju radničke klase i snazi ujedinjene radničke klase. Sjećam se zadnjih riječi Radina govora. Rekao je: “Drugovi, jednom su nam čizmom stali na ruke, a drugom na usta i traže od nas da vičemo – živjela sloboda”.
S druge strane, negdje od Prilaza čulo se nekoliko hitaca i povici: “Juriš”, “Hura”. Bespomoćna policija dovukla je iz obližnje kasarne u Ljubljanskoj ulici u pomoć vojsku. Trebalo je očistiti ulice, jer je u posjet Vlatku Mačeku dolazio njegov koalicijski kolega Cvetković.
Dušan Čalić
I dalje koračajući zanosno gotovo da smo zaboravili da postoji i policija. Zamijetili smo tu i tamo ponekog policajca, ali su se oni ispred nas sklanjali. Vidjeli su da tako usamljeni ne mogu ništa učiniti. Samo nam je jedan u Vlaškoj ulici stao na put, Skinuo je pušku, stavio na nju bajonet. Nitko se nije okrenuo na njega, samo se čuo zveket stakla s izloga. To su radnici bacili u izlog policajca koji je ošamućen ostao ležati u razbijenom izlogu.
Policijski kordon je probijen. Marš je nastavljen, ali to više nije onaj jutrošnji, radosno zanosni, nego je to sada bijes ljudi kojima je sve lijepo zabranjeno. Zanosni bijes nas je nosio i dugim koracima koračali smo prema Kazalištu. Iza nas na ulici ostali su komadi razbijenog stakla, polupanih stolica, kamenja i crepova. Znak, da smo se probili. Ali što smo od današnjeg Trga Republike išli dalje, bilo je sve teže. Na svakom koraku su policijske grupacije i grupice iskakale pred nas mašući kundacima i izvikujući prijetnje, da bi odmah zatim, kad bi već vidjeli da ćemo proći, glasno naređivali: »Raziđite se, narode, raziđi se.« Ali se, dakako, na to nismo uopće obazirali.
Pravi i najteži sukob, onaj koji sam zapravo još od jutra očekivao, počeo je u Masarykovoj ulici. Velika grupa policajaca isprsila se pred nama s isukanim sabljama. Ali, mi smo zbijeno i prkosno išli na njih, na okovane kundake, na gumene palice, na britke sablje. Pjesma nije utihnula. Premda goloruki, ipak jurišamo, udaramo šakama, glavama, nogama, gazimo, rušimo. Pogotovo su se žene pokazale kao neobično hrabre, padale su na ulici okrvavljene, onda odmah ustajale, onako ranjene, i bacale se na policajce, vrišteći,vičući i pjevajući. Za koji tren smo ustuknuli, a onda se opet okupili i navalili ponovno. Sve što nam je dolazilo pod ruku bilo je u tim trenucima pogodno za udaranje. Bacali smo kamenje, cigle, komade razbijenog pokućstva, cipele. Ulice su bile okrvavljene, izmiješali se policajci i demonstranti. U sukobu nije bilo pravih, čvrstih grupa, već se tuklo prsa u prsa, kao da smo u jurišu uskočili u neprijateljske rovove i sada se obračunavamo u konačnom obračunu, kada više nema odstupanja.
U isto vrijeme, dok smo se mi probijali Masarykovom ulicom, nekoliko većih skupina radnika navaljivalo je na policajce na ostalim prilazima Kazališnom trgu. Jedna snažna povorka krenula je s Trešnjevke. Još ujutro, u pola pet sati, skupina komunista skojevaca upala je u Remizu, u dogovoru s tramvajskim radnicima. Tramvaji su bili zaustavljeni. Niti jedan tramvaj nije toga jutra zvonio gradom. Komunisti, koji su obustavili tramvajski promet, kasnije su s radnicima iz okolnih radionica i tvornica krenuli prema Kazalištu. Dakako, niti oni nisu prolazili bez povremenog zaustavljanja. Na svakom uglu čekali su ih policajci. Kako su se bližili centru, policajaca je bilo sve više, ali tko da zaustavi komuniste revolucionarne Trešnjevke? Tako je Kazališni trg bio sa svih strana opkoljen radničkim povorkama.
Naši su se drugovi probijali iz Frankopanske, Masarykove, Savske, Klaićeve ulice, od Botaničkog vrta i sadašnje ulice Braće Kavurića. Naoružani policajci nastojali su da nas po svaku cijenu rastjeraju. Sukob je bio sve žešći. Razbijajući s radnicima jednu skupinu policajaca, konačno smo uspjeli. Policajci su se bili dobro pripremili, vjerujući da će nas razbiti, da će oslabiti radnički pokret. Ali nisu mogli rastjerati goloruke radnike i radnice.
Ovaj period od godinu i neki mjesec moga života, neponovljiv, nezamjenljiv, koji je imao nešto od onog što je Tito nazvao “jurišem na nebo”, ostaje nešto najljepše iz moje mladosti, i ne samo moje. Bio je to najintenzivniji period života mnogih od nas, kada smo se svim srcem predavali revoluciji, više srcem negoli razumom, jer koliko god vodili računa o strogim pravilima rada u ilegalnim uvjetima u kojima smo radili, u naše akcije unosili smo često toliki žar i, rekao bih, ludost, bez koje, vjerojatno, mnogo toga ne bi ni bilo urađeno.
Na primjer, sjećam se onih prvih dana okupacije kad nam je, gotovo kao usputni, bio zadatak da po ulici lijepimo naljepnice sa srpom i čekićem.
Skojevac Luka Špalj, teški invalid, koji se mogao kretati samo pomoću štapa, jednog je dana prišao saobraćajnom stražaru koji je regulirao zaista živ promet na raskršću Draškovićeve i današnje Adžijine i Ulice Osmog maja. Zapitao ga je gdje se nalazi neka ulica. U znak “zahvalnosti” za dobiveni odgovor dobroćudno ga je potapšao po leđima i tom prilikom mu na leđa zalijepio naljepnicu sa srpom i čekićem. Kao što je polako došao, Luka se polako i udaljio (drugačije nije ni mogao), a stražar je još dosta dugo usmjeravao saobraćaj noseći na leđima srp i čekić dok ga netko nije na to upozorio i skinuo mu naljepnicu.
lijeviblog 