Revolucionarni Zagreb – Živio 1. maj

*Na ulazu u Hrvatsko narodno kazalište okupljenoj masi govorio je Rade Končar. Na trgu je bila tišina, čuo se samo Radin zvonki glas. Rade je govorio o teškom položaju radničke klase i snazi ujedinjene radničke klase. Sjećam se zadnjih riječi Radina govora. Rekao je: “Drugovi, jednom su nam čizmom stali na ruke, a drugom na usta i traže od nas da vičemo – živjela sloboda”.

Iz knjige “Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-45”

Drago Mihaljević

Pred tvornicom se skupila velika grupa radnika tvornice “Siemens” i onih koji su stanovali u toj okolini. Krenuli smo u pravcu tramvajske remize. Stigli smo malo dalje od Baštijanove ulice, kada je pred nas dotrčao nepo­znati mladić i pozvao nas da trkom dođemo pred remizu, jer da policija tuče tramvajske vozare, koji neće voziti tramvaj. Svi smo potrčali. I zaista nekoliko policajaca pendrecima je prisiljavalo vozare da voze. Tog trenutka stigla je grupa iz Ljubljanice i Bereka, a našao se tu i Rade i naprosto naredio: »Drugovi, tramvaj treba baciti s pruge!« Uz nekoliko povika: »Ho-ruk — ho-ruk« tramvaj je bio popriječen na pruzi. Masa je nahrupila u tramvaj i otela policiji isprebijanog vozara. Iz okol­nih ulica Pongračeva pristizali su radnici. Uz bjesomučno zviždanje policija se pokušala koncentrirati na raskrsnici Selske i Tratinske (današnje Končareve ulice). No, uzalud. Po Selskoj cesti odozgo stigla je masa drugova pri­kupljena na Ciglenici. Policija je bila zaprepaštena i prisiljena na povlačenje. Masa je kretala dalje, uzvilkivane su parole: “Živio prvi maj”, “Živjela radnička klasa”.

Tada su se na čelu kolone pojavile crvene zastave. Sad smo već pred­stavljali snagu koju nije bilo lako zaustaviti. Do Badalićeve išlo je glatko. Tu je pred nas naletio odred konjičke policije na čelu sa zloglasnim komandantom Popovićem. Policija je ponovno pokušala spriječiti naše na­stupanje. U prvi trenutak malo smo se povukli, ali samo desetak metara. Tu smo se naoružali ciglama i kamenjem koje je tu stajalo na gradilištu. Policija je pokušala juriš na konjima. Kao uvježbani vojnici propustili smo policajce u naše redove i tada je počelo obaranje konja i policajaca.

Osjetivši snagu demonstranti su počeli izvikivati parole: “Živio Prvi maj”, ”Živio SSSR, država radnika i seljaka”, “Živjela radnička klasa”. Kao po savršenom voznom redu čelo naše kolone sastalo se na Savskoj s kolonom koja je došla po Savskoj cesti…

Rade i Dragica Končar sa drugovima za vrijeme štrajka u Siemensu (1938)

Tako ujedinjene kolone bile su prava radnička armija, nastupajući pu­nom širinom Savske ceste. Stigli smo pred Vojnu pekaru (prostor današnjeg hotela Zagreb) iz čijeg je kruga ponovo izjahao konjički odred policije. Tu je opet došlo do okršaja koji je trajao kratko, jer smo svi bili naoružani kamenjem i komadima cigle. Veliki broj zastava je također dobro došao u okršaju. Nekolicina policajaca, a i sam komandant, polomili su sablje — tako je i najhrabriji policajac bio razoružan.

Stigli smo do Kazališta. Kolona se razmještala po prilazima, ali kako nisu svi stali, stajalo se i po travnjacima. Aleje su bile pune crvenih tulipana, što je također bilo djelo organizatora manifestacije.

Na ulazu u Hrvatsko narodno kazalište okupljenoj masi govorio je Rade Končar. Na trgu je bila tišina, čuo se samo Radin zvonki glas. Rade je govorioo teškom položaju radničke klase i snazi ujedinjene radničke klase. Sjećam se zadnjih riječi Radina govora. Rekao je: “Drugovi, jednom su nam čizmom stali na ruke, a drugom na usta i traže od nas da vičemo – živjela sloboda”.

S druge strane, negdje od Prilaza čulo se nekoliko hitaca i povici: “Ju­riš”, “Hura”. Bespomoćna policija dovukla je iz obližnje kasarne u Ljubljanskoj ulici u pomoć vojsku. Trebalo je očistiti ulice, jer je u posjet Vlatku Mačeku dolazio njegov koalicijski kolega Cvetković.

Dušan Čalić

I dalje koračajući zanosno gotovo da smo zaboravili da postoji i policija. Zamijetili smo tu i tamo ponekog policajca, ali su se oni ispred nas sklanjali. Vidjeli su da tako usamljeni ne mogu ništa učiniti. Samo nam je jedan u Vlaškoj ulici stao na put, Skinuo je pušku, stavio na nju bajonet. Nitko se nije okrenuo na njega, samo se čuo zveket stakla s izloga. To su radnici bacili u izlog policajca koji je ošamućen ostao ležati u razbijenom izlogu.

Policijski kordon je probijen. Marš je nastavljen, ali to više nije onaj jutrošnji, radosno zanosni, nego je to sada bijes ljudi kojima je sve lijepo zabranjeno. Zanosni bijes nas je nosio i dugim koracima koračali smo prema Kazalištu. Iza nas na ulici ostali su komadi razbijenog stakla, polupanih stolica, kamenja i crepova. Znak, da smo se probili. Ali što smo od današnjeg Trga Republike išli dalje, bilo je sve teže. Na svakom koraku su policijske grupacije i grupice iskakale pred nas mašući kundacima i izvikujući prijet­nje, da bi odmah zatim, kad bi već vidjeli da ćemo proći, glasno naređivali: »Raziđite se, narode, raziđi se.« Ali se, dakako, na to nismo uopće obazirali.

Pravi i najteži sukob, onaj koji sam zapravo još od jutra očekivao, počeo je u Masarykovoj ulici. Velika grupa policajaca isprsila se pred nama s isu­kanim sabljama. Ali, mi smo zbijeno i prkosno išli na njih, na okovane kun­dake, na gumene palice, na britke sablje. Pjesma nije utihnula. Premda golo­ruki, ipak jurišamo, udaramo šakama, glavama, nogama, gazimo, rušimo. Pogotovo su se žene pokazale kao neobično hrabre, padale su na ulici okrvav­ljene, onda odmah ustajale, onako ranjene, i bacale se na policajce, vrišteći,vičući i pjevajući. Za koji tren smo ustuknuli, a onda se opet okupili i navalili ponovno. Sve što nam je dolazilo pod ruku bilo je u tim trenucima pogodno za uda­ranje. Bacali smo kamenje, cigle, komade razbijenog pokućstva, cipele. Ulice su bile okrvavljene, izmiješali se policajci i demonstranti. U sukobu nije bilo pravih, čvrstih grupa, već se tuklo prsa u prsa, kao da smo u jurišu uskočili u neprijateljske rovove i sada se obračunavamo u konačnom obračunu, kada više nema odstupanja.

U isto vrijeme, dok smo se mi probijali Masarykovom ulicom, nekoliko većih skupina radnika navaljivalo je na policajce na ostalim prilazima Kaza­lišnom trgu. Jedna snažna povorka krenula je s Trešnjevke. Još ujutro, u pola pet sati, skupina komunista skojevaca upala je u Remizu, u dogovoru s tram­vajskim radnicima. Tramvaji su bili zaustavljeni. Niti jedan tramvaj nije toga jutra zvonio gradom. Komunisti, koji su obustavili tramvajski promet, kasnije su s radnicima iz okolnih radionica i tvornica krenuli prema Kazalištu. Da­kako, niti oni nisu prolazili bez povremenog zaustavljanja. Na svakom uglu čekali su ih policajci. Kako su se bližili centru, policajaca je bilo sve više, ali tko da zaustavi komuniste revolucionarne Trešnjevke? Tako je Kazališni trg bio sa svih strana opkoljen radničkim povorkama.

Naši su se drugovi probijali iz Frankopanske, Masarykove, Savske, Klaićeve ulice, od Botaničkog vrta i sadašnje ulice Braće Kavurića. Naoružani policajci nastojali su da nas po svaku cijenu rastjeraju. Sukob je bio sve žešći. Razbi­jajući s radnicima jednu skupinu policajaca, konačno smo uspjeli. Policajci su se bili dobro pripremili, vjerujući da će nas razbiti, da će oslabiti radnički pokret. Ali nisu mogli rastjerati goloruke radnike i radnice.

Ovaj period od godinu i neki mjesec moga života, neponovljiv, nezamjen­ljiv, koji je imao nešto od onog što je Tito nazvao “jurišem na nebo”, ostaje nešto najljepše iz moje mladosti, i ne samo moje. Bio je to najintenzivniji period života mnogih od nas, kada smo se svim srcem predavali revoluciji, više srcem negoli razumom, jer koliko god vodili računa o strogim pravilima rada u ilegalnim uvjetima u kojima smo radili, u naše akcije unosili smo često toliki žar i, rekao bih, ludost, bez koje, vjerojatno, mnogo toga ne bi ni bilo urađeno.

Na primjer, sjećam se onih prvih dana okupacije kad nam je, gotovo kao usputni, bio zadatak da po ulici lijepimo naljepnice sa srpom i čekićem.

Skojevac Luka Špalj, teški invalid, koji se mogao kretati samo pomoću štapa, jednog je dana prišao saobraćajnom stražaru koji je regulirao zaista živ pro­met na raskršću Draškovićeve i današnje Adžijine i Ulice Osmog maja. Zapi­tao ga je gdje se nalazi neka ulica. U znak “zahvalnosti” za dobiveni odgovor dobroćudno ga je potapšao po leđima i tom prilikom mu na leđa zalijepio naljepnicu sa srpom i čekićem. Kao što je polako došao, Luka se polako i udaljio (drugačije nije ni mogao), a stražar je još dosta dugo usmjeravao saobraćaj noseći na leđima srp i čekić dok ga netko nije na to upozorio i skinuo mu naljepnicu.

Moša Pijade – Šta znači odluka ZAVNOH-a o ravnopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj

Prva tačka deklaracije ZAVNOH-a o osnovnim pravima naroda i građana slobodne demokratske Hrvatske kaže da su u Hrvatskoj Hrvati i Srbi ravnopravni.

U istoj tački deklaracije posebno se kaže da će nacionalnim manjinama u Hrvatskoj biti osigurana sva nacionalna prava.

Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOH-a i prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske i Vicko Krstulović, Split 1945.

 Prvo što treba zabeležiti jeste da te odredbe jasno pokazuju da Srbi u Hrvatskoj nisu “nacionalna manjina” uprkos činjenici da Srbi u Hrvatskoj čine manjinu stanovništva prema Hrvatima. Kako to razumeti?

Pogledajmo za časak na Bosnu i Hercegovinu koje su po odluci Drugog zasedanja AVNOJ-a takođe jedna od šest ravnopravnih federalnih jedinica demokratske federativne Jugoslavije. Po deklaraciji, usvojenoj na Drugom zasedanju AVNOJ-a, Srbi, muslimani i Hrvati ravnopravni su u Bosni i Hercegovini, koja je dakle njihova nedeljiva domovina. Tu Hrvati koji čine najmanju nacionalnu grupu, imaju jednaka nacionalna prava sa Srbima, koji su najbrojnija nacionalna skupina. U isti mah, bosanski Srbi, mada su najveća nacionalna skupina u Bosni i Hercegovini, samo su jedan manji deo celine srpskog naroda. Ovaj nam primer pomaže da lakše shvatimo odnos nacionalne ravnopravnosti između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, gde je brojni odnos Hrvata i Srba obrnut.

Bez obzira na to što još nije vreme da se utvrđuju granice među pojedinim zemljama koje sačinjavaju našu federaciju, očigledno je, već zbog same činjenice federalnog položaja Bosne i Hercegovine, da federalna Hrvatska ne može obuhvatiti sve Hrvate, kao što ni federalna Srbija ne može obuhvatiti sve Srbe, pa ma kakve bile njihove granice. Jedan znatni deo sprskog naroda mora ostati izvan njenih granica, baš kao što i znatan deo Hrvata ostaje izvan granica federalne Hrvatske.

Kao što vidimo, za Srbe i Hrvate nije moguće naći rešenje, da svi Srbi budu u svojoj federalnoj jedinici, a svi Hrvati u svojoj, kako je to moguće za Makedonce, Crnogorce i Slovence. To nam pokazuje već i sama činjenica da u Jugoslaviji živi pet jugoslovenskih naroda, a da postoji šest federalnih država, koje sačinjavaju tu federaciju.

Iz ovakvog položaja proizlazi činjenica da su svih pet nacija Jugoslavije – a sa njima i muslimani Bosne i Hercegovine – ravnopravne u celoj Jugoslaviji kao vladajuće, državotvoreće nacije, pa su prema tome u istom smislu ravnopravni i delovi tih nacija koji se ne nalaze u okviru svoje nacionalne federalne jedinice već u nekoj drugoj, dakle Srbi u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, a Hrvati u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji. Oni su ravnopravni sa vladajućom nacijom federalne jedinice u kojoj čine manjinu stanovništva. Ravnopravni su s njome kao sastavni delovi celine svoje nacije koja prelazi okvir svoje nacionalne federalne države.

Premda su pripadnici federalne Hrvatske, Srbi Hrvatske ostaju nerazdvojni deo srpske nacije kao celine, kao što Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji ostaju nerazdvojni deo hrvatske nacije kao celine. Iz svih tih razloga ne mogu delovi srpske ili hrvatske nacije doći u položaj da budu tretirani kao nacionalne manjine u pojedinim federalnim jedinicama, gde su oni u manjini prema naciji koja daje osnovno nacionalno obeležje dotičnoj jedinici.

Prema tome, ravnopravnost Srba sa Hrvatima u Hrvatskoj i Hrvata sa Srbima u Srbiji, ili Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini sadrži mnogo više nego običnu ravnopravnost i jednakost među svim građanima Jugoslavije, odnosno među građanima svake federalne jedinice.

Ne radi se tu o jednakim pravima građana već o jednakim nacionalnim pravima pripadnika pet južnoslavenskih nacija kao pripadnika tih nacija koje su među sobom ravnopravne u okviru celine zajedničke federativne države. Ovo u isto vreme znači da je Srbinu u Hrvatskoj Hrvatska isto toliko svoja država kao Hrvatu, a Hrvatu u Srbiji Srbija isto tako svoja država kao i Srbinu. S druge strane, ova ravnopravnost Srba sa Hrvatima u Hrvatskoj ni najmanje ne umanjuje značaj Hrvatske kao federalne države Hrvata, a ni obveze Srba prema Hrvatskoj kao hrvatskoj državi, koja je njihova uža otadžbina. Ova obaveza Srba prema Hrvatskoj kao prema svojoj užoj domovini ne umanjuje, opet, obaveze Hrvatske prema njenim Srbima kao pripadnicima srpske nacionalne celine.

Jednaka građanska prava svakog pripadnika ma koje federalne jedinice u svakoj drugoj federalnoj jedinici, to jest na čitavoj teritoriji Jugoslavije; činjenica da je svaki državljanin jedne federalne jedinice samim tim istovremeno državljanin federacije, cele Jugoslavije; pravi demokratski karakter narodne vlasti jednako organizovane u čitavoj Jugoslaviji – samo će olakšati da se Srbi i Hrvati mogu u čitavoj Jugoslaviji osećati, živeti i razvijati bez ikakve smetnje kao nacionalne celine.

Kad ovako pravilno shvatimo smisao odluke Drugog zasedanja AVNOJ-a, po kojoj će federativna Jugoslavija osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenačke, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, i odluke Trećeg zasedanja ZAVNOH-a o ravnopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, onda nam je lako shvatiti zašto je federativno uređenje Jugoslavije, i to upravo na ovakvoj demokratskoj osnovici kakvo je odlukama AVNOJ-a i pojedinih nacionalnih veća udaren temelj, jedino moguće rešenje celokupnog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.

Jednom reči, sa stvaranjem demokratske federativne Jugoslavije završava se vekovna istorija pocepanosti, razdora i međusobnih borbi južnoslovenskih naroda, a sa time i istorija njihovih slabosti i potčinjenosti tuđim nacijama, njihova predistorija. Otpočinje istorija njihovog slobodnog i nezavisnog nacionalnog života, razvoja i uzdizanja, uslovljenih i osiguranih jedino njihovom demokratskom zajednicom u federativnoj Jugoslaviji – njihova prava istorija.

Otočac, 1944.

Zakon o udruženom radu (1976.)

DIO PRVI: OSNOVNE ODREDBE
DRUGI DIO: DRUŠTVENO-EKONOMSKI ODNOSI RADNIKA U UDRUŽENOM RADU

“Dok se buržoasko društvo temelji na podvojenosti čovjeka, na otuđenosti opredmećenog rada od radnika, na pocijepanosti živog i minulog rada karakterističnoj za svijet najamnih odnosa, Zakon o udruženom radu, koncepcijski i praktičnim rješenjima, prevladava ovaj dualizam polazeći od čovjeka kao udruženog proizvođača, od ukupnosti njegove radne i socijalne egzistencije.

Po karakteru društvenog vlasništva, samoupravnim produkcionim odnosima i mjestu i ulozi države u upravljanju društvenim poslovima, očito je razgraničenje i s državno-vlasničkom fazom razvoja socijalizma.

Zakon o udruženom radu prevladava i potrebu da se o društvenim poslovima odlučuje i o političkoj vlasti govori izvan sfere udruženog rada. Njime se politička vlast, koja je egzistirala kao sila iznad društva, vraća sferi udruženog rada i postaje faktor osiguravanja vodeće uloge radničke klase i njena samozaštita.

Zakonom o udruženom radu onemogućava se vladavina bilo čijeg i bilo kakvog monopola u raspolaganju sredstvima za proizvodnju i viškom rada (kako privatnog i državno-vlasničkog tako i  grupnovlasničkog tipa).

Upravo na temelju ovakvih odnosa izrasta i delegatski sistem kao negacija formalne i predstavničke demokracije i faktor uspostavljanja slobodne asocijacije proizvođača kao stvarne zajednice oslobađanja rada.”
(Iz ekspozea Kire Gligorova)

Josip Broz Tito, predsjednik Republike i Kiro Gligorov, predsjednik Skupštine SFRJ

Zakon o udruženom radu

Član 3.

“Protuzakoniti su svako potčinjavanje čovjeka i eksploatacija tuđeg rada, svaki oblik upravljanja proizvodnjom i drugim društvenim djelatnostima i svaki oblik raspodjele koji izopačuje socijalističke samoupravne društvene odnose u obliku prisvajanja društvenih sredstava i rezultata rada, uspostavljanjem monopola na državnovlasničkoj, grupnovlasničkoj ili privatnovlasničkoj osnovi, na osnovi ekonomske ili političke moći ili u obliku birokratske samovolje, tehnokratske uzurpacije ili samovoljnog odlučivanja te svaki privilegij utemeljen na monopolu upravljanja sredstvima za proizvodnju i prisvajanju rezultata rada.”

ZAKON O UDRUŽENOM RADU, 1976.

(Prijepis, prvi dio)